Ja bih da ispričam jednu od meni značajnijih priča otkako sam unutar sebe otkrila da sam dijelom LGBTIQ zajednice, a tome, sad, već ima nekolicina godina.
To par godina dugo putovanje samootkrivanja i samopriznanja je bilo kao najveći roller coaster na kojem sam ikad bila, ispunjeno ponajviše strahovima, negiranjem vlastite seksualnosti, nesnalaženjem u okolini i društvu, što je, otprilike, priča svih nas.
Period srednje škole je predstavljao taj početak, kada me istina o tome da mi se sviđaju djevojke, koja je čučala u meni probudila, uzela za ruku i odvela u drugu stvarnost. Nisam znala šta mi se dešava, ali sam se negdje potajno nadala da je to samo faza i da će proći, kao neki virus koji dobiješ, a nije opasan po život i znaš da će proći. Kažem virus, jer su me, na neki način, tadašnji uticaji (religija, moral i ostali nametnuti društveni principi) učili kako je voljeti osobu istog spola nešto što nije normalno i prihvatljivo, nešto što, shodno tome, trebaš da kriješ i čega trebaš da se stidiš.
Ti uticaji su, u to vrijeme, snažno doprinosili tome da se osjećam kao da se gušim u kadi punoj vode koju sam sama nasula jer sam ja izabrala da to zovem ljubav. Nisam baš imala mehanizme da se branim i ta voda mi je metafora za bespomoćnost koju sam osjećala. U periodima sam krivila sebe, pa onda druge, pa pokušavala da ignorišem, da se uštinem i probudim iz tog lošeg sna. Ne znam da li je to zbog toga što sam bila jako mlada, ali na trenutke se činilo kao da je ta agonija u kojoj sam se nalazila dobila lice, a ja sam samo bila nijemi posmatrač i nisam ništa mogla uraditi da je otjeram.
Sjećam se mojih prvih gay partyja na koje sam odlazila sa svojom najboljom prijateljicom koja je uvijek bila moj – i u dobru i u zlu – saputnik. Kako smo se krile pri ulasku u objekte u kojima su se dešavali ti partyji i kako smo obje imale po dva para očiju, da nas, dok smo tamo, neko iz škole ili nama poznat ne bi prepoznao i kasnije pričao o tome.
Isto tako, svih onih kafa koje smo imale običaj piti na kraju završenog školskog dana na kojima smo istripovano šaptale kad god bismo spomenule nešto što je u sebi sadržavalo riječ gay.
Čak se i moj prvi poljubac sa djevojkom pretvorio u anegdotu jer je ona dan poslije toga u sobu u kojoj smo bile donijela Kur’an da nas spasi od toga što se desilo i da se osigura da se ne ponovi, a pritom moram spomenuti i to kako se ja i religija u putu nismo srele i nadodati kako nas Kur’an, ipak, nije spasio.
Sav taj haos je uticao na to da sam imala osjećaj da vodim dvostruki život, u školi, među porodicom sam bila jedna osoba, a ovamo sam bila nešto sasvim drugo jer je jedan veliki dio mene bio pogrešan na tim mjestima i bila sam na neki način izopćena iz tih situacija jer se nisam uklapala. Jedini osjećaj koji je u svemu tome bio ispravan je bio onaj između četiri zida sa tadašnjom partnericom koji me držao dovoljno jako da ne posustanem i da ne prestanem da se borim sa svim demonima koji su me okruživali.
Tad sam mislila da je rješenje negdje izvana i da će se nešto samo od sebe desiti i to promijeniti, da postoji taj magični štap koji će sve to odnijeti. S obzirom da ovo nije nikakva bajka, to se, naravno, nije ni desilo, ali desilo se nešto drugo što moju konkretnu priču čini svijetlom. Iskustvo me kasnije naučilo da nije presudna okolina koje se svi zgrožavamo na ovaj ili onaj način, niti je bitno šta misle konzervativni ljudi čije te mišljenje, ionako, ne zanima, niti te ograničene mogućnosti koje možeš modifikovati ako se dovoljno potrudiš, već je bitnije sebe učiniti vidljivim za one do kojih ti je stalo. Dugo vremena sam bila taj duh koji nije mogao da se materijalizuje i u tim trenucima sam intenzivno osjećala kako pod hitno moram učiniti nešto da izađem iz te lampe.
Tako sam počela da praktikujem taj neki mini aktivizam u svom okruženju i ujedno pokušam da olakšam sebi svakodnevnicu. Prijatelji su bili, ionako, od samog početka uz mene, što je bila jedna olakšavajuća okolnost. Poznanicima sam to saopštavala kao nešto u šta su već sumnjali, samo su čekali potvrdu. Nisam se previše unosila u to šta će misliti jer mi je jedino bilo važno da iskristališem one koji će me prihvatiti zbog toga što jesam. A onda je na red došla familija…
Od svih članova porodice, onako detaljnom analizom i pripremom, sam odlučila da to bude tetka.
Ona je neko ko je meni jako blizak, uvijek roditelje poistovjećujemo s tim figurama koje su dominantne, ali ja za nju mogu reći da je i više od toga, sudeći po tome koliko me kroz život uvijek i u svakoj situaciji podržavala i razumjela na način na koji te najbolji prijatelj podržava i razumije.
U to vrijeme sam se upravo bila vratila s godišnjeg odmora iz Londona u kojem biti gay nije luksuz, kao što je to ovdje slučaj, već sve ono što mi živeći ovdje, nažalost, nikad nismo imali priliku da doživimo, a to je da imaš odrješene ruke i budeš prihvaćen i slobodan. Mislim da je i to, umnogome, uticalo na moju odluku da ne želim više da živim tu laž koju sam iskonstruisala, tvrdeći kako imam neke momke, s vremena na vrijeme, da bih sebi kupila vrijeme dok ne dođem pred to da priznam šta se zaista dešava.
Otišla sam kod nje kući; to je bio samo jedan od bezbroj puta gdje nas dvije sjedimo na kauču i pričamo o tome kako je bilo ovdje ili ondje i razmijenjujemo nova iskustva s nekog putovanja. U trenutku kad smo došle do pauze u razgovoru, one kad si sve prepričao, pa sad na red treba doći neka druga tema, ja sam izgovorila „Moram ti nešto reći.” Tad sam znala da nakon toga više nema premišljanja i onih previranja „šta ću i kako ću to reći”, da sam napravila prvi korak i da sad samo trebam udahnuti i nastaviti dalje. Rekla sam joj: „Tetka, moram ti reći da imam djevojku i da sam i ranije bila sa djevojkama, ne mogu više da izmišljam kojekakve pričice i izgovore, samo zbog toga jer se plašim.” Tu sam prestala da govorim i dok sam čekala njenu reakciju, srce mi je toliko lupalo da sam mislila da ću, u najmanju ruku, dobiti neki udar. Ona me pogledala sa suzama u očima, zagrlila me i rekla mi da se ne brinem, da sam ja njeno dijete i da to nema nikakve veze, da me voli bez obzira na sve i da se ništa neće promijeniti. Rekla mi je, isto tako, da te suze znače to da ona shvata šta to znači, da shvata šta znači biti lezbejka u Bosni i Hercegovini i da nije i neće biti nimalo jednostavno, ali da i dalje imam svu njenu podršku. U tom trenutku kao da je neka ogromna kamenčina spala sa mene. Osjetila sam u isto vrijeme to olakšanje, pomiješano sa srećom i tugom jer je ona tužna zbog mene. Tad mi se i boja vratila na lice, koju sam, vjerovatno, izgubila u onom trenutku dok sam čekala da vidim šta će se desiti.
Mnogo mi znači što sad imam još jednu meni tako blisku osobu na svojoj strani sa kojom mogu da dijelim sve stvari koje me muče, kao i one koje me čine sretnom, i što svaki naredni put kad odem kod nje i ispričam se sa njom bez cenzure, znam da sam bar tu konačno stvarna.
Ne mogu još uvijek reći da je moja borba prestala i, da budem iskrena, ne znam ni kada će i hoće li uopšte za vrijeme mog boravka u BiH, ali mogu reći da je moj mikrokosmos dobio neke ugodne spužve, poput moje tetke, na koje mogu računati. Sad živim po principu moj bog i moja pravila. Trudim se da napravim filtere za odvajanje svih kontaminiranih materija koje na bilo koji način ugrožavaju mene kao lezbejku u gradu Sarajevu. I da, ipak, napravim svoju bajku sa sretnim završetkom.
Rainbow Staljin, 25
Tekst preuzet iz publikacije Više od etikete. O ženama koje vole žene.
