PIŠE: Ermina Ribić
Umjetnost u gradskom prostoru svakog grada trebala bi imati estetsku, kontekstualnu i obrazovnu funkciju ujedno podsjećajući građane_ke na važnost njihove prošlosti. Kultura pamćenja, kao izrazito važan fenomen modernih društava, itekako se ogleda u tradiciji javne kiparske umjetnosti na ulicama, parkovima i zgradama.
Refleksije i predstavljanja grada
Da je Sarajevo evropski grad govori nam upravo i činjenica da su mnoge ulice, parkovi i austrougarske zgrade ukrašene različitim kiparskim djelima. No, za razliku od većine evropskih prijestolnica, glavni grad Bosne i Hercegovine pati od problema nejednakog predstavljanja. Osim što sarajevske ulice uglavnom nose nazive po značajnim muškarcima, zanimljivo je primijetiti da u ovom gradu statue, skulpture i biste također prikazuju ‘jači’ spol. Stanovito je i to da su i dalje generalno nevidljive uspješne i značajne žene današnjice, pa stoga ne čudi što važne figure iz prošlosti zauzimaju prostor tek ponekog parka. U Sarajevu postoji manji broj ženskih skulptura ili bisti, poput one ispred Akademije likovnih umjetnosti koja ovjekovječuje Micu Todorović, te slavna Teta razapeta na platou Skenderija. Vrijedi spomenuti i spomenik Radojki Lakić nazvan po „Ženi borcu“ na Vracama, kao i kip Majke Tereze ispred crkve Svetog Josipa na Marijin-Dvoru.
Žene na rubovima sjećanja
Ako se malo bolje zagledamo, vidjet ćemo da su kiparska djela koja prikazuju žena uglavnom smještena van turističkog centra grada, što već predstavlja problem sam po sebi. Prostorno smještanje takvih djela na udaljenije lokacije ne utječe samo na kontekst u kojemu se nalaze, već i na njihovu recepciju i očuvanje. Daleko od očiju, daleko od srca doista se transponira i na ovaj fenomen. S druge strane, biste mnogih istaknutih književnika i naučnika nalaze se, nimalo slučajno, na izrazito prometnim dijelovima Sarajeva. Da li se radi o konvencionalnom uvjerenju da su muškarci mnogo veći uzori od žena ili, pak, o dugoj tradiciji umjetničkog oblikovanja muških tijela? Ono što se sigurno može ustvrditi jeste da prisustvo muških figura u javnom prostoru osjetno utječe i na estetiku grada jer izaziva nedostatak raznolikosti i, na kraju krajeva, vjerodostojnosti. Treba nas čuditi što gradski prostor toliko insistira na muškarcima kada smo svi upoznati sa mnogim povijesnim uspjesima bosanskohercegovačkih žena.
Nedostatak predstavljanja žena vrijedi i u slučaju čisto ukrasnih reljefa na zgradama i kipova koji ne prikazuju historijske ličnosti. Sjetimo se „Multikulturalnog čovjeka“ na Trgu Oslobođenja, pa „Ekvilibriste“ kod mosta Festina Lente. Ne ulazeći dodatno u tematiku nedovoljnog govora o kiparkama i njihovim djelima, da se uočiti da javni prostor Sarajeva generalno naseljavaju kipovi i biste muškaraca. Iako bi se dalo diskutirati i na temu malog broja statua i skulptura u Sarajevu, ovdje je važno naglasiti da svaki grad donekle bira koga će sve iz svoje prošlosti pamtiti i poštovati. Na taj način, kultura pamćenja se održava a da građani_ke toga možda nisu ni svjesni_e.
Mjesta su odavno rezervisana?
Izvjesno je i to da se u Sarajevu rijetko postavljaju novi spomenici ili skulpture, a kada se to ipak desi, opet su u pitanju muškarci. Svima nam je poznat značaj Tvrtka Kulenovića, Maka Dizdara i Ive Andrića, no insistiranjem na muškim figurama (ponovo) podcjenjujemo važnost žena u bh. historiji i društvu. Postavljanjem kiparskih djela u javni prostor ne postiže se samo obesmrtljavanje važnih žena našeg društva, već se radi i o neosporno ključnom procesu – osvajanju javnog prostora. Staka Skenderova, Lepa Radić, Milena Mrazović, samo su neka od krucijalnih imena koja zaslužuju bistu ili kip. Tu su i mnogobrojne književnice, umjetnice, važne akademske figure i revolucionarke. Možda se korijen problema, ipak, krije u neminovnom naslijeđu patrijarhata – namjernom brisanju ženskih figura i nipodaštavanju njihovih uspjeha? U bilo kojem slučaju, fenomen selektivne historije u ovom kontekstu itekako je poguban način za pripovijedanje prošlosti i naslijeđa jednog grada, dok autoriteti ostaju autoriteti manje-više zbog njihovog roda i ogromnih benefita koje je taj rod stoljećima uživao.
Obična šetnja gradom otkriva puno
Mnoga pitanja postavljena su na prethodnim redovima, a odgovori se vjerovatno kriju u samim pitanjima, kao i u običnoj šetnji Sarajevom koja otkriva puno toga. Posmatrano sa strane, Sarajevo se čini kao grad u kojem ukrasni kipovi i statue podrazumijevaju samo muškarce, kao i to da su samo muškarci bili uspješni i zbog toga nagrađivani umjetničkim djelima koja su dostupna svima. Prošlost, koliko god daleka i neugodna bila, iznjedrila je sjajne žene o kojima se danas vrlo malo govori. Jasno je da se taj problem neće magično riješiti postavljanjem statua i bisti žena, kao što umnogome neće utjecati na društvenu organizaciju i rodne uloge. No, to može biti korak ka javnom prepoznavanju ženskih dostignuća i osvajanju javnog prostora jednog grada. Prisustvo u gradskom prostoru itekako doziva priznavanje i sveopću vidljivost. Za sada, Sarajevu i njegovim građanima_kama ostaju samo izložbene postavke u muzejima kao jedino mjesto gdje se mogu pronaći statue i biste žena.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
