Muškarci koji glume žene

Piše Emina Žuna

Nedavno je neko na Facebooku podijelio novogodišnji spot Nadrealista iz 1990./91. godine u kojem se pojavljuje ‘slavna’ Minka u izvedbi Darka Ostojića. U njemu Darko s lošom perikom, afektirano i izmijenjenog glasa glumi ono što smatra da bi trebalo odgovarati ženi i ženskom ponašanju. Video nam iz današnje perspektive može biti smiješan ili glup, možemo se prema njemu kritički postaviti, a mene je natjerao da se zapitam po ko zna koji put zašto Minka nije bila stvarno žena. Zar nija bila neka glumice ili žena iz tadašnje ‘raje’ Nadrealista sa dovoljno smisla za humor i performatorskih vještina da bude Minka umjesto Minke i zašto su mislili da je muškarac umjesto žene bolji i izaziva veći komičan efekat?

Ako se pozabavimo idejom cross-dressinga u performativnoj umjetnosti, dospijevamo do antičkog doba i starih Grka. U antičkom teatru su glumce činili sami muškarci koji su tumačili i ženske uloga (pri čemu je naročito teško npr. zamisliti kako se odvijala uloga Antigone ili Elektre), a i hor građana se sastojao od muškaraca. Ista stvar je bila u Šekspirovom ‘Globe’ teatru jer je u elizabetanskom periodu ženama zabranjeno da glume u pozorištu i zamijenili su ih dječaci i mladići koji još nisu mutirali. Negdje sam pročitala koliko su ti jadni dječaci imali problema zbog komplikovanih kostima i make-upa koji je bio toksičan, a koji su morali nanositi u većim količinama da što više nalikuju na žene pa su dobijali kožne infekcije i trovanja. U japanskom Kabuki teatru žene su također glumili muškarci, a muškarci su pjevali i ženske glasove u kineskoj operi. Zanimljivo je da su do 16. vijeka Kabuki teatar činile žene koje su tumačile i muške uloge, ali je onda došlo do preokreta i zabrane ženama da nastupaju. Kad se stvar osmotri globalno i historijski i ustanovi u kolikoj mjeri su se muškarci pretvarali da su žene, čini mi se sasvim opravdano postaviti pitanje da li je do samih zabrana (koje su postavljali muškarci) i došlo zbog želje muškaraca da se oprobaju u ženskoj gender ulozi i malo pronosaju žensku odjeću? Ovo može zvučati smiješno, ali se meni čini vrijedno razmišljanja.

Bilo kako bilo, nakon što su žene izborile sebi mjesto i ravnopravan status u pozorištu i na filmu, cross-dressing se zadržao, ali uglavnom služi za postizanje komičnog efekta. Charlie Chaplin ga uveliko koristi u svojim prvim filmovima i može se naći i u drugim primjerima nijemog filma. Ako napravimo značajan vremenski skok, dospijevamo i do Monthy Pythona jer ko god je pratio pajtonovce zna da su se voljeli oblačiti u žensku odjeću i tumačiti žene. Vjerujem da su upravo oni bili ti koji su i u tom smislu utjecali na Nadrealiste i u konačnici doveli do nastanka Minke. A negdje između svega toga je nastajala i razvijala se čitava subkultura draq queens 20.-og vijeka koja performativno koristi scenske momente pretjerivanje, karikature i satire u cilju postizanja komičnog efekta. Ako je osmotrimo kao prirodnu evoluciju dotadašnjih scenskih nastupa muškaraca u ulozi žena, možemo reći da im predstavlja svojevrsnu kulminaciju, ali o tome bi se mogao napisati poseban tekst.

Meni je ovdje namjera da podsjetim na nekoliko najpoznatijih ‘cross-dressing’ filmova kojih se svi sjećamo iz djetinjstva i mladosti, a koje smo gledali i prije nego što se uvriježio taj termin sa svime što danas predstavlja tj. prije nego što je postao sam po sebi ‘statement’. Neki od tih filmova mi izazivaju sentiment i nostalgiju, a vjerujem da nisam usamljen slučaj. I iako se u njima cross-dressing nije koristio za kritiku koncepta gender uloga i promovisanje transrodnosti, čini mi se da se mogu posmatrati značajnim i u tom smislu kao neki mainstream prelazni period.

Jedan od prvih je svakako Tootsie (Sidney Pollock, 1982) u kojem Dustin Hoffman glumi ženu da bi dobio ulogu u sapunici, pri čemu on to čini tako dobro da niko zapravo ne zna da nije žena. Pored odlične glume i utjelovljena ženskog karaktera, film je bitan i zbog toga što ima značajan feministički potencijal jer propituje značenje gender uloge, esencijalizam muškog/ženskog karaktera, ali i toga kako se jedan muškarac osjeti kada se nađe u ulozi žene i tereta koji ta uloga sa sobom nosi.

Mrs. Doubtfire (1993) je film koji su televizije često prikazivale i za koji sam sigurna da ga je svako od nas pogledao nekad u životu. U njemu se Robin Williams preruši u dadilju sa škotskim akcentom nakon što se razvede od žene da bi na taj način bio sa djecom. On se također mijenja u toj ulozi i shvata kako je živio u zabludi u vezi mnogih stvari i kako je njegova žena imala pravo kad je mislio da nema. Film vrijedi pogledati i zbog sjajne glume, puno malih detalja i a la Robin Williams improvizacija.

What Women Want (2000) je romantična komedija u kojo Mel Gibson zadobija sposobnost da čuje šta žene misle i to ga mijenja i senzibilizira za ženski spol jer je prije toga bio macho seksist i ženskar. Film ima svojih mana i ne spada u kvalitetnije primjerke filmske umjetnosti, ali transformacija glavnog lika zbog ‘informacija’ koje dobija mi se čini naročito značajnom, a vrijedi pogledati i scenu u kojoj Mel Gibson voskom skida dlake s nogu u kupatilu.

Allo Allo! je kultna humoristička BBC serija našeg djetinjstva kojom su Englezi karikirali Pokret otpora, smjestivši radnju u belgijski gradić i u kojoj su glumci govorili engleski s navodnim francuskima akcentom. Serija je zanimljiva u cross-dressing smislu jer su često likovi oblačili odjeću drugog spola pa je transvestija bilo na neki način zaštitni znak serije i zato je valja izdvojiti iako u njoj nema nekog muškarca koji cijelo vrijeme glumi ženu.

A sigurno se svi sjećamo i nekog ‘light’ holivudskog filmića u kojem muškarac glumi da je žena da bi bio u društvu žene u koju je zaljubljen i s njom postaje najbolja drugarica ili pak filmova u kojim se nekom ‘čarolijom’ dotadašnji muškarac probudi kao žena i iz prve ruke nauči šta znači biti u ženskim potpeticama. I iako su ovi filmovi na prvu banalni, značajni su zbog perspektive koju su otkrivali, a možda čak i za pripremanje terena za pojavu maestralnog filma Flawless (1999) sa genijalnim Philip Seymour Hoffmanom u ulozi drag queen koji o tome progovara u svoj svojoj ozbiljnosti i multidimenzionalnosti.

A ovo su samo neki od tih filmova i sigurno bi se neko drugi sjetio druge liste. Poanta je da su se različita ponašanja koja su bile društveno neprihvatljiva mogla očitovati na sceni zaogrnuta humorom i glavni smisao im je bio postizanje komičnog efekta ili pak kritika određenih pojava na taj način zamaskirana kao ‘entertaiment’. Kada pak cross-dressing potpuno izgubi performativnu ulogu i siđe sa scene na ulicu bez da se iko osvrne na njega jer predstavlja svačiju slobodu izbora, moći ćemo reći da je bitka ‘dobijena’. Ali čini mi se da ni danas, nažalost, nismo puno bliže tome nego što je npr. bio Charlie Chaplin.