Izvor: Jutarnji list
Foto: Getty Images
Kad sam shvatio da sam gay, bio sam najžalosniji što neću moći imati djecu. A obožavam ih. I bio sam razočaran dok se nije ukazala prilika da se ostvari moja želja da postanem roditelj. Tu sam se demantirao. Pokazalo se da je sve moguće ako su velika ljubav i želja u pitanju – govori nam Alojz, inače tata trinaestogodišnje djevojčice Lucije iz Zagreba. On i njegov partner Marko imaju posebnu priču. Naime, Lucija ima dva tate i dvije mame.
Prijateljska pomoć
– To je jedna neobična situacija, ali svi smo uključeni u odgoj i brigu oko nje. Emotivno i materijalno imamo kapacitet i za više djece, ali zato naša Lucija ima sve. Pažena je i mažena i uživa u tome – kažu nam. Njih dvojica su zajedno već četvrt stoljeća, a prije godinu dana su sklopili i životno partnerstvo. To ih je, priznaju, posebno veselilo.
– Postalo je nekako ‘moderno’ ići na gay svadbe – komentiraju uz smijeh. A na poslu ni njih nije zaobišlo čašćenje kolega i pravo na slobodne dane zbog svadbe.
– Mi već dugo živimo zajedno, sređenim životom. I prijatelji su nas vidjeli kao brižne roditelje. Puno smo razmišljali kako bismo mogli to i ostvariti, pa su nam prijatelji predložili projekt zajedničkog roditeljstva. I našli smo lezbijski par s kojim smo to i ostvarili. Cilj je bio isti – dijete. Lucija je začeta prirodnim putem i plod je silne želje, ali netradicionalnih odnosa. Danas smo sretni roditelji. Živimo blizu jedni drugih, preuzimamo obaveze, Lucija ima sobu i kod nas i kod mama, vikende i odmore dijelimo… – priča nam par tata iz Zagreba.
Razmišljaju, kažu, kako bi bilo lijepo imati još djece, ali vrijeme prolazi, a i oni bi prije toga voljeli shvatiti da žive u društvu sretnih ljudi koji će razumjeti da neki ljudi žele imati djecu i da za to ne treba biti ograničenja.
U kombinaciji poput njihove ne mogu svi imati ista zakonska prava, a iako im nije jako važno, nekad je vrlo korisno, kažu, jer ako morate s djetetom na hitnu, morate se nekako i predstaviti.
– Mi imamo puno heteroseksualnih prijatelja, susjede koji su tolerantni i pristojni, ali treba raditi na senzibilizaciji društva i pokazati da takvi parovi postoje i imaju iste probleme kao i heteroseksualni i njihova djeca.
Strahovi
I naše dijete raste, sazrijeva i ima pitanja, ali naša djeca su bogatija za saznanje da ništa nije nenormalno i da je sve moguće. Da cura može imati curu, dečko dečka i da cura može imati dečka i obrnuto. Njihovo je bogatstvo u tome što mi nikada nećemo biti iznenađeni time koga će oni voljeti – objašnjavaju.
– Pitanja postoje i postojat će, ali možda ponekad i previše štitimo tu djecu. Možda bi sve prošlo bezbolno, kao i naše outanje – složni su gay roditelji.
Boje li se da će ih u školi druga djeca maltretirati, gnjaviti, isključivati?
– Danas je problem i kad je dijete premršavo, predebelo ili nosi naočale. Može biti problem, ali je rješiv. U to vjerujemo. Treba biti iskren pred njima, ne sramiti se, da ne bi dijete mislilo da je to nešto loše. Inzistiramo na toleranciji. Ali nisu osamljeni u tome. Danas imaju medije, televizijske serije… Vjerujemo da se sve može riješiti razgovorom – kažu.
A kako odgovaraju na kritike da nije normalno i prirodno da imaju djecu kad ih prirodnim putem ne mogu začeti?
– To je problem tih kritičara. I mogu ga riješiti, ako trebaju i žele našu pomoć, dobit će je. Pitamo ih kako mogu suditi o nečemu što ne poznaju? Ja poštujem sve druge, ali isto očekujem i za sebe. Poštujte moju želju za roditeljstvom. Pa koliko se brakova raspada? Djeca se rađaju u nesređenim odnosima, ‘događaju’ se. Nama se ona ne mogu dogoditi, mi ih možemo samo silno željeti – kažu. Ipak su optimistični. Situacija se popravlja, kažu.
Margina društva
– Društvo napreduje. Kad smo mi odrastali, ni single obitelj nije bila priznata. Samohrana majka s djetetom bila je na margini društva. U današnjim udžbenicima kad se govori o obitelji objašnjava se da postoji klasična obitelj i obitelj samo s mamom ili samo s tatom, pa se možemo nadati da ćemo se i mi jednog dana pojaviti u udžbenicima – kažu.
Lezbijke Ivana i Klara posvojile su dječaka: ‘Petar je još u vrtiću ponosno govorio svima kako ima dvije mame’
– Kad je došao k nama, mislila sam da ću se raspuknuti od sreće. To je sigurno bio najemotivniji trenutak koji me veže uz sina – govori nam Ivana, mama 11-godišnjeg Petra. A oči joj pritom sjaje i usne se blago osmjehuju.
Dječak je usvojen i ima dvije mame. Ivana ga je službeno usvojila, a čim je donesen Zakon o životnom partnerstvu, ona i Karla, kako se zove njezina partnerica, podnijele su zahtjev za zajedničko skrbništvo.
– To je naše dijete – ističe Ivana.
Životno partnerstvo
Zakon o životnom partnerstvu uvelike je olakšao određene životne situacije za istospolne parove, no oni koji planiraju potomstvo ipak se susreću sa stanovitim izazovima. Posvajanje, medicinski pomognuta oplodnja i ostali načini planiranja obitelji za lezbijske i gej parove još uvijek nisu zakonski riješeni. A interes je među njima sve veći. I vrlo je pozitivno to što većina obitelji s djecom nije doživjela diskriminaciju ili neke ozbiljnije neugodnosti. Tako nam kažu u Duginim obiteljima, uskoro registriranoj udruzi.
– Mi osobno nemamo problema i nikada nismo imali. Otkad smo zajedno, to smo naglas i izgovorile i nikad nismo imale nikakvo ružno iskustvo. Jedino moje koje pamtim je bilo kad me starija žena na jednom od prvih prideova pljunula – priča nam Ivana.
Kaže da nisu imale nikakvih problema ni u susjedstvu, ni u obitelji, ni u vrtiću, u školi, s tetama, s učiteljicama…
Svi nas znaju kao par
Sve je u najboljem redu.
– Naša je veza javna i svi nas znaju kao par. Ne znam jesmo li jednostavno imale sreće, ali zaista nemamo nikakvih problema. A već smo prošli različite faze. Imao je i onu kad je svima govorio da ima dvije mame, pa smo napomenule tetama u vrtiću da ga ne ispravljaju kad to kaže jer to doista i jest tako – iskrena je Ivana koja je prvi dan škole učiteljicama objasnila njihovu obiteljsku situaciju.
– Kad je crtao porodično stablo, nacrtao je mene i drugu mamu, djeda i baku s obje strane i nitko u školi nije od toga radio problem. Svi roditelji znaju, na poslu kolege znaju… – govori nam.
U Hrvatskoj je u srpnju prošle godine dodijeljena prva partnerska skrb, u tijeku su još neki postupci, a neki se planiraju uskoro i zatražiti.
A unatoč tome što ih nema u Obiteljskom zakonu i što se partnerska skrb posebno upisuje na rodni list djeteta, osobe koje su takvu skrb ostvarile su sretne jer zakon i država prepoznaju njihovu roditeljsku ulogu.
Pouzdana statistika ne postoji, ali procjenjuje se da u Hrvatskoj ima pedesetak istospolnih parova s djecom.
Pitamo Ivanu imaju li njih dvije kakvih strahova.
– Uvijek postoji strah, ali on se do sada uglavnom pokazao bezrazložnim. Strahovali smo od upisa u vrtić, pa u školu, a na kraju je sve bilo ok. No, pubertet nas još čeka, vidjet ćemo – kaže uz smijeh.
Njihov Petar je od početka sve znao. One nisu skrivale, niti skrivaju svoju ljubav pred njim.
Puno je pitanja
– Kad je došlo vrijeme za pitanja, mi bismo odgovarale. Obično mu je trebalo dan, dva da procesuira, ali i inače je takav. Pitao je i kako to da drugi imaju tatu, kako sam ga rodila, ima li istih kao što je on…? Još nema pitanja o seksualnosti, ali i to će doći.
No bilo je simpatija, curica u vrtiću i školi. A sve su zaljubljene u njega. Nije što je moj, ali lijep je kao slika – priča nam ponosna mama uz smijeh.
– Očekivali smo da će biti svega, ali čini se da ljudi ipak imaju granice kad je dijete u pitanju – zaključuju.
———————————–
Dobrog oca ili majku ne određuje njihov spol
Kristina Bačkonja, psihologica iz centra Budi svoj, kaže kako se sa stručne strane može reći da dobar roditelj nije predodređen spolom.
– Kako su već mnoga istraživanja potvrdila da je za djecu puno zdravija okolina jednoroditeljske obitelji od one cjelovite u kojoj su roditelji u konfliktu i opovrgnula predrasude, tako i ona manje brojna, ali postojeća istraživanja ukazuju da djeca odrasla u istospolnim zajednicama pokazuju društveno, psihološko i seksualno zdravlje te otpornost unatoč pravnoj neravnopravnosti i društvenoj stigmi. Drugim riječima, može se reći da na dobrobit djece više utječu odnosi s roditeljima, osjećaj sigurnosti i kompetencije roditelja te društvena i ekonomska podrška obitelji nego spol ili spolna orijentacija roditelja. Hoće li djeca odrasla u istospolnoj obitelji biti stigmatizirana od strane društva, najviše ovisi upravo o društvu i senzibilizaciji institucija, te svake obitelji ponaosob. Naše društvo je prilično konzervativno i kao takvo će se najvjerojatnije odnositi s predrasudama prema djetetu iz ‘nekonvencionalne’ obitelji. U tom slučaju je od presudne važnosti potpora i podrška roditelja te reakcija i edukacija društvenih i javnih ustanova poput vrtića, škola… – objašnjava psihologica.
