Piše: Ines Mešić
“Pederi”, “lezbe”, “trandže” – sve su to pojmovi sa kojima sam se svakodnevno susretala, pa čak ih i sama koristila za osobe o kojima ništa nisam ni znala. Društvo sa kojim sam odrastala sve ove godine stvorilo je u mojoj glavi sliku i stavove zasnovane na neznanju i površnosti. Međutim, koliko god društvo bilo pokretač svih stereotipa, većina ljudi u suštini nikada i nije bila u prilici da se upozna, razgovara i razmijeni iskustva sa LGBTI osobama.
Pitanje koje sam sebi bezbroj puta postavila do sada je zašto se trudimo da idemo u korak sa svjetskom tehnologijom, trendovima, naukom, kada jednostavne stvari, individue onakve kakve jesu, ne možemo prihvatiti? Nažalost, mislim da nikada neću uspjeti naći odgovor na to pitanje i nikada neću moći savladati tugu koja me obuzme pri shvatanju te činjenice.
Želim da počnem od sebe, jer cilj ovoga teksta i jeste stavljanje ličnog iskustva u središnju tačku. Smatrala sam da znam mnogo o LGBTI osobama. Doduše, pozitivan stav sam uvijek imala, ali tek sada shvatam da znanje definitivno nisam. Po karakteru osoba slobodnog duha i uvijek spremna na novo i nepoznato, smatrala sam LGBTI osobe fenomenima. Smiješno, zar ne?
Sticajem okolnosti dobila sam priliku da provedem četiri predivna dana sa grupom ljudi od kojih je većina imala drugačije seksualno opredjeljenje od ‘normalnog’. S namjerom naglašavam tu riječ, jer bih voljela da mi neko objasni šta je danas normalno?
Da li je normalno to što živimo u svijetu nuklearnih giganata okruženih mržnjom i moralnih patuljaka? Mnogo više znamo o mržnji nego što znamo o ljubavi, više o odbacivanju nego o življenju. Da li sredinu kao takvu možemo nazvati socijalno prihvatljivom?
Ne znam ni zašto imam potrebu da bilo kome dokazujem da su to ljudi koji kao i svi ostali plaču, raduju se i nadaju, ali vjerovatno zbog toga što sam i više nego svjesna koliko smo kao nacija ograničeni u tom aspektu razmišljanja.
Prepustit ću svakome da procijeni važnost svojih sudova prije nego što uperi prst, te da pokuša barem za sebe odgovoriti na pitanja na koja ja još uvijek ne mogu da dam konkretan odgovor – a željela bih.
Vjerovatno najvažnija lekcija koju sam naučila to da u životu uvijek imamo mogućnost izbora, osim u dva slučaja. Ne možemo birati kakvi ćemo se roditi i koga ćemo voljeti, ali to nije ni bitno jer ljubav je ljubav kakva god da je i tiče se samo nas sve dok traje.
Tekst je dio Škole za studente/ice novinarstva i komunikologije i mlade novinare/ke – Odgovorno novinarstvo: LGBTI osobe i mediji, koja je održana od 15. do 17. marta 2017. godine.
