Izvor: Radio Slobodna Evropa
Prošle, 2017. godine, 21. marta, u inbox ombudsmana za ljudska prava za ruski administrativni region Perm stigao je e-mail. Pošiljalac je bio rođak Maksima Lapunova, koji je nestao sedmicu ranije u Groznom, prijestolnici ruske južne republike Čečenije.
“Prema prijateljima, pripadnici snaga reda su ga odveli, i nema nikakvih drugih informacija. Tražim da mi pomognete da ga pronađem”, napisao je pošiljalac u kopiji elektronskog pisma koje je RSE imao na uvid.
Slična prijava o nestanku Lapunova podnijeta je ruskom Ministarstvu unutrašnjih poslova istog dana. Prema jednom prijatelju, oni bliski Lapunovu odmah su posumnjali da je razlog njegovog nestanka činjenica da je gej.
Imajući u vidu stalne izvještaje o nestancima i nezakonitim ubistvima u Čečeniji, većinski muslimanskom regionu, razorenom u dva rata u posljednjih 25 godina, neki su čak pretpostavili da je Lapunov mrtav.
“Mi nismo zaista imali nikakvu nadu da ćemo ga ponovo vidjeti živog”, rekao je njegov prijatelj za RSE, govoreći pod uslovom anonimnosti, zbog osjetljivosti teme.
Ali Lapunov, stranački aktivist i umjetnik sa balonima, bio je živ. I nakon što je pobjegao iz Čečenije, pojavio se u Moskvi, šest mjeseci kasnije na press konferenciji upriličenoj da obrazloži sopstveni nestanak: na ulici su ga otele uniformisane osobe dok je prodavao svoje balone, te držale 12 dana u policijskoj ćeliji u Groznom.
Tokom zatočeništva, kako je ispričao Lapunov, bio je žrtva teških batina i psihološkog terora zbog svoje seksualne orijentacije. Čuo je i druge u susjednim ćelijama koji su također prebijani i mučeni, u onome što grupe za ljudska prava nazivaju čistkom gej i biseksualnih muškaraca u Čečeniji, koju sprovode vlasti.
“Svi su me optuživali zbog toga što sam gej, te rekli da ljude kao što sam ja treba ubijati. Navukli bi mi na glavu plastičnu kesu i onda me izveli iz ćelije. Zalijepili bi mi glavu selotejp trakom i ostavili samo malu rupicu za disanje. Potom su me tukli po rukama i nogama”, ispričao je Lapunov na press konferenciji u Moskvi, održanoj prije godinu dana, a što se obilježava baš ove sedmice.
Kada je konačno oslobođen i napustio Čečeniju, krajem marta 2017, “jedva se mogao vući”, kako je sam opisao novinarima.
Lapunova odluka da javno izađe sa pričom o torturi koju je preživio učinila ga je prvom, i do današnjeg dana jedinom osobom koja je javno svjedočila da je bio žrtva brutalne antigej kampanje u Čečeniji na proljeće 2017, što je izazvalo globalnu osudu.
Dok su ostali gej muškarci anonimno govorili za RSE i druge medije o torturi i drugim zlostavljanjima sa kojima su se suočili tokom čečenskog kažnjavanja gej osoba, Lapunov je temeljno i u detalje podnio tužbu – crno na bijelo, tražeći formalno pravdu protiv njegovih navodnih mučitelja.
“Želim da budu kažnjeni”, rekao je Lapunov novinarki Jeleni Milašinoj u njenom izvještaju za ruski dnevnik Novaja Gazeta, koji je prvi otkrio da je u Čečeniji na djelu čistka gej osoba, kao i priču o zlostavljanju Lapunova.
Međutim, 12 mjeseci od kada je javno izašao sa svojom pričom, bilo kakvu formu nadoknade za Lapunova u Rusiji, po svemu sudeći, sve je teže očekivati.
Ruski istražitelji započeli su predistražne radnje o optužbama Lapunova, ali su odbili da otvore formalnu krivičnu istragu, uz obrazloženje da nisu bili u stanju da dobiju potvrdu za njegove tvrdnje. Ruski sud je u augustu također odbio žalbu njegovog advokata na tu odluku tužilaštva.
Nije mu pomogla čak ni oprezna podrška koju je dobio od lične ombudsmanke za ljudska prava ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Lapunov, koji je odbio da bude intervjuisan za ovu priču RSE, napustio je Rusiju zbog straha za svoju sigurnost, kao i zato što njegove optužbe nisu dobile podršku u ruskom sistemu pravosuđa, kažu oni koji su mu bliski.
“Razlog zbog kojeg je slučaj zaustavljen, je prvo i prije svega, zbog nedostatka političke volje”, rekla je za RSE Tanja Lokšina, pomoćnica direktora Human Rights Watcha (HRW) za Evropu i Centralnu Aziju.
Lokšina, koja se pojavila sa Lapunovim na pomenutoj press konferenciji, 16. oktobra 2017. godine, rekla je da on sada namjerava da svoj slučaj iznese pred Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu.
“On hoće pravdu. Ali naravno, ruske vlasti to neće da mu daju”, dodala je ona.
“Mi nemamo niti jednog geja”
Nakon što su izvještaji o antigej čistki u Čečeniji objavljeni u aprilu 2017, zvaničnici regiona su reagovali sa indignacijom, tvrdeći da bi takva kampanja bila nemoguća, “jer takvih ljudi nema” u ovoj republici Sjevernog Kavkaza.
“Mi nemamo nijednog geja”, rekao je za HBO u julu 2017. Ramzan Kadirov, lider Čečenije, koji uživa podršku Kremlja, i koji vlada regionom sa gotovo apsolutnom vlašću.
“Ako postoji neki, odvedite ih u Kanadu. Bog vam pomogao. Odvedite ih daleko od nas, tako da ih nemamo kod kuće. Da očistimo našu krv”, rekao je.
Nakon što je Lapunov svoju priču javno objelodanio, ministar za informacije Čečenije optužio ga je da “promoviše samog sebe”, te da je u zavjeri sa Novaja Gazetom da bi inscenirali priču koja će podstaći rasprave.
“Ćutao je čitavo vrijeme iako je bio u Moskvi, i odjednom, kada su se sva ta pitanja našla na nuli, i kada su svi shvatili da nema gejeva u Republici Čečeniji, naravno Novaja Gazeta… morala je da izmisli takvog ‘komrada'”, rekao je Džambulat Umarov ruskoj nezavisnoj TV Dožd (Kiša).
Ali dok je Maksim Lapunov čekao šest mjeseci da javno izađe sa svojom pričom, privatno je odmah po odlasku iz Čečenije bliskim ljudima povjerio da ga je policija brutalno tukla dok je bio u Groznom.
“Maksim je odmah ispričao šta mu se dogodilo”, rekao je prijatelj Lapunova, koji je za RSE govorio pod uslovom anonimnosti.
Ako bi neko i želio da vjeruje, kako su tvrdili čečenski zvaničnici, da je Lapunov priču u cijelosti izmislio, onda bi mu morali odati priznanje na detaljnosti.
U svjedočenju Vladimiru Smirnovu, svom advokatu iz Komiteta protiv torture, Lapunov je rekao da se sjeća imena, lica i fizičkog opisa nekih od svojih mučitelja.
Lapunov je naveo da se sjeća čak i mjesta u ćeliji na kojima bi istražitelji vjerovatno mogli pronaći tragove krvi sa njegovih ruku, nakon jednog posebno brutalnog prebijanja.
Također je dao imena i opis drugih muškaraca za koje je rekao da su tučeni u istoj ćeliji zbog toga što su homoseksualci.
Jedan od njih, naveo je Lapunov, bio je poznanik kojeg su njegovi otmičari natjerali da ga namami u klopku, tako što će mu predložiti sastanak. To se okončalo tako što su i njega zatvorili i divljački ga tukli u prisustvu Lapunova.
Lapunov je svojim advokatima osigurao i detaljnu skicu ćelije u kojoj su ga držali, istu koju je dao i ombudsmanki za ljudska prava Kremlja, Tatjani Moskalkovoj, sa kojom se susreo šest mjeseci prije nego što je javno ispričao što mu se dogodilo.
Na jesen 2017. Lapunov je proveo tri sedmice u južnom ruskom gradu Jesentuki, gdje su istražitelji iz Sjevernog Kavkaza, koji su dio Federalnog istražnog komiteta, ispitivali njegove tvrdnje u preliminarnoj istrazi, rekao je advokat Smirnov.
“Samo smo sjedili tamo i svakog dana pokušavali da ubijedimo istražitelje da nas odvedu u Grozni da bi ispitali mjesto incidenta”, kaže advokat Smirnov.
“Maks im je lično rekao da je spreman da putuje tamo i da im pokaže svoju ćeliju, kao i da identifikuje lica policajaca koji su tamo bili”, dodao je.
Lapunov, međutim, nikada nije odveden na mjesto, na kojem je, kako tvrdi, bio zatvoren i mučen.
“Da su istražitelji zaista htjeli da učine nešto za njega, odveli bi ga”, kaže advokat Smirnov.
U martu je nadležni istražitelj odbio da otvori zvaničnu kriminalističku istragu na temelju tvrdnji koje je iznio Lapunov. Takva odluka podržana je i na sudu Gradskog suda u Jasentuki 22. augusta ove godine.
Istražitelji kažu da nisu uspjeli da u Groznom pronađu objekat koji odgovara opisu koji im je dao Lapunov, a gdje je navodno držan u zatočeništvu.
U presudi se navodi i da istražitelji nisu uspjeli da dobiju potvrdu Lapunovih optužbi tokom intervjua sa brojnim potencijalnim svjedocima, uključujući i policijske zvaničnike u Groznom.
Tvrdnje o zastrašivanju
Lapunovi advokati, koji su se žalili na presudu donesenu u augustu, otvorili su pitanje u sudskom podnesku o tome da li su svjedoci bili pod pritiskom čečenskih zvaničnika za sprovođenje zakona.
Sam Lapunov je rekao da je dobijao prijeteće pozive mjesecima nakon što je napustio Čečeniju. Takođe je Moskalkovoj, Putinovoj ombudsmanki, sa kojom se susreo u augustu 2017., rekao da su ga njegovi otmičari prije oslobađanja natjerali da im ostavi otiske prstiju na pištolju, i da su mu prijetili odmazdom ukoliko se obrati vlastima.
Opisao je i da je bio prisiljen da potpiše nekoliko “bjanko” izjava prije nego što je oslobođen, a Moskalkova je to i navela u pismu koje je u septembru 2017. poslala Istražnom komitetu.
Kako se ispostavilo, policija u Čečeniji je na kraju dala federalnim istražiteljima “izjavu” koju je navodno dao Lapunov, tri dana prije nego je oslobođen iz zatočništva.
Prema materijalu iz ovog slučaja, koji je na uvid imao RSE, čečenska policija je “izjavu” otkrila u novembru 2017. istražiteljima koji su vodili slučaj Lapunova. Dokument je uključivao i podnesenu prijavu koja je predata policiji nakon nestanka Maksima Lapunova.
U “izjavi” koja je datirana na 25. mart 2017., Lapunov je navodno naveo da nije zvao svoju rodbinu “zato što je bio zauzet u pripremanju jednog događaja, te da nije imao vremena da popravi svoj polomljeni mobilni telefon”.
“Tokom vremena koje sam boravio u Republici Čečeniji, niti jedna nezakonita akcija nije preduzeta protiv mene. Ja sam dobro. Ja ću sigurno zvati moju majku i moje rođake kada popravim mobilni telefon”, stoji u “izjavi” koja uključuje i Lapunov “potpis”.
Ove “izjave”, međutim, nigdje nije bilo u sudskim spisima vlasti u regionu Perm, koje su tražile pomoć od kolega iz Čečenije nakon što su se ljudi bliski Lapunovu žalili regionalnom ombudsmanu za ljudska prava, Tatjani Margolinoj.
Umjesto toga, policija u Groznom poslala je izvještaj u kojem su naveli da su zvali rođake Lapunova u Permu telefonom, i da su im oni rekli da se on vratio porodici.
“U nastavku tog telefonskog razgovora, jedan građanin se sam predstavio kao Lapunov… objasnio da je sa svojom rodbinom i da je dobro”, stoji u dokumentu.
Lapunovi advokati su rekli pred sudom u Jesentuki da postoje “veoma utemeljene” sumnje u autentičnost izjave koja mu se pripisuje, iako je sud na kraju podržao odluku istražitelja da se ne otvara službena kriminalistička istraga na temelju njegovih optužbi za zlostavljanje.
“Nisu utvrđeni dokazi”
Ruska vlada takođe insistira na tome da nema potrebe za otvaranjem kriminalističkog slučaja. U julu je visoki zvaničnik ruske Kancelarije Glavnog tužioca o tom pitanju govorio pred Komitetom Ujedinjenih nacija protiv torture u Ženevi.
“Nikakvi dokazi nisu utvrđeni koji bi potvrđivali nazakonito pritvaranje i držanje Lapunova, ili nanošenje tjelesnih povreda. U vezi sa tim, istražitelj je odbio da otvori kriminalistički slučaj”, rekao je na saslušanju u UN-u predstavnik tužilaštva Valerij Maksimenko.
Maksimenko je dodao da “zaključci istrage takođe korenspondiraju u potpunosti sa zaključkom” Moskalkove, ombudsmanke Kremlja za ljudska prava.
Ova je tvrdnja, međutim, u koliziji sa prethodnom izjavom Moskalkove o Lapunovim optužbama.
Nakon što je Novaja Gazeta otkrila priču sa navodima o pogromu protiv gej populacije u Čečeniji, Moskalkova je prvobitno rekla da sumnja da bi izvještaj mogao biti “provokacija”. Međutim, nakon toga je rekla da vjeruje da slučaj Maksima Lapunova treba biti predmet istrage.
U maju je iskazala nezadovoljstvo odlukom istražitelja da ne otvore zvaničnu istragu.
“Ja imam moje lično mišljenje u vezi odluke da nema osnova za otvaranje istrage”, citirala je izjavu Moskalkove ruska državna agencija.
“Žaliću se tužiocima sa zahtjevom da ponovo razmotre odluku”, poručila je tada ombudsmanka Kremlja.
“Zastrašujući rizik”
LGBT-Mreža, prominentna ruska grupa za ljudska prava, kaže da su pomogli evakuaciju 130 pripadnika seksualne manjine iz Čečenije od aprila 2017., a od kojih je većina potpuno napustila Rusiju.
Zapadne vlade u međuvremenu su nastavile sa pritiskom na Rusiju zbog njihovog tretmana LGBT populacije i progona seksualnih manjina u Čečeniji.
U augustu je 15 članica Organizacije za bezbjednost i saradnju u Evropi (OEBS/OSCE) napalo tvrdnje ruskog ministra pravde, Aleksandra Konovalova, koji je u maju Savjetu za ljudska prava UN-a rekao da ruske vlasti nisu bile u mogućnosti da nađu dokaze o kršenju ljudskih prava LGBT osoba u Čečeniji.
“Niti smo čak bili u stanju da nađemo predstavnike LGBT zajednice u Čečniji. Molim vas pomognite nam u ovome takođe, da bismo ih našli”, rekao je Konovalov.
Članice OSCE-a su pak pohvalile Lapunova za “hrabrost” i potom povukle mehanizam kojim se od Rusije traži da osigura određene informacije o specifičnim pitanjima koja se tiču ljudskih prava, uključujući i da da odgovore “koje korake su preduzele federalne vlasti da bi osigurale da se čečenski zvaničnici pridržavaju obaveza koje Ruska Federacija ima prema OSCE-u”.
Egle Maier, prvi sekretar Litvanije u ovoj organizaciji, čije je sjedište u Beču, rekao je da je Rusija odgovorila na zahtjev ali “da nisu odgovorili na konkretne primjedbe na odgovarajući način”.
Lokšina iz Human Right Watcha je pak rekla da je “zastrašujuće” kakav je rizik preuzeo na sebe Lapunov, etnički Rus, da postane “jedina žrtva koja se zapravo usudila da podnese zvaničnu prijavu”, te i da bi takav rizik jedino mogao biti opasniji za etničkog Čečena.
Ramzan Kadirov je u januaru sugerisao da su jednog čečenskog pjevača, koji je nestao iz Groznog u augustu 2017., “možda ubili njegovi rođaci”. Aktivisti za ljudska prava pak vjeruju da su pjevača Zelimkana Bakajeva uhapsili organi reda u Groznom pod sumnjom da je gej, i strahuju da više nije živ.
Lokšina kaže da iako je “velika čistka” gej muškaraca u Čečeniji suspendovana, međunarodna osuda i zapaljiva antigej retorika glavnih čečenskih zvaničnika kao odgovor na to su zapravo pojačali rizik za seksualne manjine u tom regionu.
“Ovo je bila tabu tema, o kojoj se nikada nije govorilo, i odjednom se podigla veoma visoko na agendi i postala dio javnog diskursa”, rekla je Lokšina.
“Sama ta činjenica je vodila do toga da mnogo ljudi u Čečeniji počne da se osvrće i traži gej osobe u svom okruženju: procjenjujući kako se ljudi oko njih oblače, kako se vladaju i onda da šire glasine”, kaže.
Dok su gej osobe u Čečeniji prethodno živjele u potpuno zatvorenom svijetu, “makar su se mogli nositi i funkcionisati u tom zagušujućem prostoru”, dodala je. “Sada je čak i mnogo opasnije”, kaže Lokšina.
