Neru Mešinović (30) LGBTIQ zajednica i ostatak javnost poznaje po nesebičnom angažmanu i posvećenosti u stvaranju boljeg društva u svakom segmentu njezinog djelovanja. Nera je uvijek bila prisutna i spremna, od uličnih akcija i protesta do djelovanja u akademskom okruženju tokom godina studija. Članica Organizacionog odbora prve Povorke ponosa, volonterka u radu s LGBTI zajednicom pri Sarajevskom otvorenom centru, priča o njezinom odnosu s porodicom dokumentovana je u filmu Neizgovoreno redateljice Elme Islamović, a među prvim je knjigama koje su progovorile u okviru raznih projekata živih bibiloteka. Ukratko, aktivna i prisutna na mnogim poljima.
Naša sagovornica je zbog ljubavi i supruge Ide, zamijenila ovdašnju adresu švedskom, a s njom smo razgovarali o novim/starim perspektivama prilikom njene posjete Sarajevu.
Piše: Matej Vrebac
Draga Nero, hvala ti što pričaš s nama za portal lgbt.ba za koji si nekada i sama pisala. Koliko je već vremena prošlo kako si zvanično preselila u Švedsku? Je li se selidbom desila promjena percepcije aktivizma?
Finalno sam se tek sad odselila u novembru 2020., ali već godinu i pol sam bila na relaciji tri mjeseca gore, tri ovdje. Morale smo sačekati da se obavi administracija spajanja člana porodice na osnovu braka. To je praktično trajalo godinu dana, čekanje na intervju i ostale procedure. Što se tiče percepcije aktivizma evo jedan slikovit primjer. Ako nas deset u BiH sjedi na kafi mi ćemo raspravljati da li je biti gej ok ili ne, to je nivo bh. društva. Da li treba da im damo pravo na istospolne zajednice kako bismo olakšali život 10% našeg društva. U Švedskoj se ne može destiti ta rasprava da li je biti gej ok ili ne. Gore je to činjenica, zapisana je u zakonu. Totalna promjena položaja. Postoji razvijena svijest prema LGBTI ljudima, zakonom je sistematski određeno da svaka općina mora imati dio koji se bavi pitanjima zajednice. Za razliku od BiH gdje sav LGBTI rad dolazi zbog pomoći stranih donatora zato što država ne ulaže bilo kakve napore da se poboljša situacija.
Vašu veza je funkcionisala „na daljinu“ jedan period, a sada živite zajedno. Kako je tekla ta pravna procedura spajanja porodice nakon sklapanja braka?
Ida je prije toga živjela šest mjeseci u Sarajevu i radila kao intern u Ambasadi Švedske. Nakon toga se vratila u Švedsku kako bi pronašla posao jer bez tog posla ne bismo mogle pokrenuti proceduru za spajanje, što je taj pravni okvir preko kojeg sam ja i otišla iz BiH. To podrazumijeva da ima uslove: stan koji je direktno na njoj iz prve ruke i dovoljan iznos prihoda. To je bilo potrebno da bismo mogle pretpostaviti da će to proći kako treba. Nama je s te strane bilo lako jer je Ida pravnica i nismo pravili greške koje puno ljudi napravi, naprimjer renta se stan iz druge ruke. Doslovice je i kvadratura bitna.
Dosta ljudi iz zajednice često nije svjesno da brak nije samo neki ”papir”, a i mlade LGBTI osobe možda nisu toliko zainteresovane za pitanje istospolnih partnerstava upravo jer su mlade pa ne razmišljaju još o tome. Kakve zapravo „privilegije“ tvoja supruga i ti imate u odnosu na parove u našem društvu?
Jako bitno pitanje, počet ću malo s pozadinom toga. Jako mi je zanimljivo što nikad nisam namjeravala da se vjenčam. Jeste da je kroz aktivizam bilo bitno to pitanje budući da sam poznavala ljude koji žive po petnaest godina skupa, a koji ne mogu dići krediti, vjenčati se, posjetiti partnere i partnerice u bolnici. Postoji jedna ogromna stigma oko toga. Bitno mi je da istaknem da sam kao djevojčica jako rano saznala da sam lezbejka i sada kada se vratim u djetinjstvo ja sam stvarno željela da imam porodicu. Međutim, odrastajući u bh. društvu ja sam apsolutno potisnula to pitanje. Potisnula sam da mogu uopšte o tome razmišljati zato što to nije moguće. Samo nepostojanje pravnog okvira koji ne prepoznaje LGBTI parove utječe na socijalnu i intimnu, psihološku dimenziju ličnosti. Ja sam apsolutno potisnula želju da imam porodicu, a to je potiskivanje jedne najnormalnije želje zbog nemogućnosti da se ta ista želja ostvari.
Zahvaljujući tome što sam u braku s državljankom Švedske ja u toj državi imam sva moguća prava: zdravstveno, socijalno, pravo da uđem u državu. Sada imam rezidencijsku karticu, ali svaki put kada sam dolazila, morala bih priložiti dokaz da sam u braku što je bilo izazovno u doba početka pandemije jer se nismo uspjele vidjeti četiri mjeseca. Od marta do jula su sve granice bile zatvorene za tzv. građane zemalja trećeg reda. Onda su napravili izuzetak za vjenčane partnere. Dakle, privilegija biti vjenčan je za mene bila mogućnost da vidim svoju partericu. Da nismo bile vjenčane, ja čitavu prošlu godinu ne bih mogla doći u Švedsku, a niti ona u BiH. Dalje ne bih mogla pričati o tim povlasticama jer srećom nije nam se desilo da ijedna završi u bolnici. Jedna ogromna prednost je što imamo državnu pomoć u slučaju da želimo imati dijete. Država će u tome slučaju obezbijediti usluge koje nama to olakšavaju. Ako jedna od nas rodi dijete druga će automatski postati starateljica, o čemu u BiH možemo samo sanjati.
Poznato nam je, nažalost, da zakon kojim bi bio regulisan status istospolnih zajednica u BiH ne postoji. Prvi korak napravljen je u oktobru 2018. godine kada je Vlada Federacije BiH donijela zaključak o formiranju radne grupe za izradu zakona, ali druga sjednica Interresorne radne grupe zakazana je tek ove sedmice. Ne čini li ti se ovaj tempo presporim? Šta bi parovima zapravo značilo donošenje neke vrste zakonske regulacije?
Ne bih rekla da to nije neočekivano jer to nije ni prvi ni zadnji zakon koji je povoljan za neku manjinsku skupinu, na kojem se radi-odlaže, radi-odlaže, radi-odlaže. Ima tu milijun primjera koje mogu navesti. Mislim da je najbolja stavka što govorim iz ličnog iskustva jer sam iskusila „privilegije“ braka. Da se vratim na socijalnu dimenziju: LGBTI ljudi ne razmišljaju o braku, da li ljudi oko tebe razmišljaju o braku? Zapravo standarda matrica našeg društva je završi faks, udaj se ili se oženi, ali ako si uskraćen za to onda ti je jedan veliki dio socijalne inkluzije uskraćen. Stvar je praktičnih privilegija, ali moj brak koji je sklopljen u Švedskoj se ovdje ne shvaća ozbiljno, on ovdje ne vrijedi. Moja supruga kao takva nije prepoznata u ovom sistemu. To što smo dobile privilegiju da uđemo u državu je više stvar internacionalnih konvencija i pravila.
Šta je te to hrabrilo da nastaviš graditi svoj život negdje vani pored ljubavi i podrške tvoje supruge Ide?
Zapravo prva privilegija braka je da gore nisam sama, jako puno ljudi koji odlaze iz BiH odlaze sami. Što se tiče švedskog sistema, to je jako organizovano. Ja automatski kao rezidentkinja Švedske dobivam pravo na školovanje, rad i školu jezika koja je apsolutno besplatna. Ohrabrilo me to što se mogu baviti aktivizmom čak i na profesionalnom nivou kroz omladinski rad. Neke stvari su lakše u odnosu na ovdje, primjerice ako želim napraviti neki event ne moram razmišljati o sigurnosti jer su ljudi navikli da postoje prostori gdje se LGBTI ljudi sastaju i to je ok.
Pandemija koronavirusa zasigurno je otežala mnoge aspekte života, pa vjerojatno i proces prilagodbe i uključivanja u novu kulturu i društvo. Kakve su to poteškoće na koje si nailazila? Jesu li one slične s poteškoćama drugih LGBTI osoba koje žive u Švedskoj?
Tu je stvar slična kao i sa našom državom jer je Švedska prije bila socijalistička zemlja pa ima puno toga birokratskog naslijeđa. U nekim drugim državama u Europi ta administracija traje puno kraće. U mom slučaju je trajalo godinu dana prije nego što sam dobila taj papir. Sve drugo je išlo poprilično brzo, od lične pa do banke. Zanimljivo je opaziti da je i gore jako prisutna rodna podjela uloga. S druge strane postoje problemi oko autovanja, authomofobije i pritiska da LGBTI osobe budu ili ne budu nešto po nametnutim rodnim stereotipima. Bitno je pričati o klasnom momentu jer švedsko društvo je jako bogato pa ljudi imaju više vremena da razmišljaju i posmatraju. Naprosto su vrednovani više pa vrednuju više svoje mišljenje, iako su LGBTI osobe i dalje siromašnije u odnosu na prosjek, i dalje se teže zapošljavaju, ali svi ti problemi su ovdje puno, puno izraženiji.
Nažalost, tvoja supruga Ida i ti ste napadnute u samom centru Sarajeva 2019. godine, nedugo nakon najave prve Povorke ponosa kada si bila članica Organizacionog odbora. Vjerujem da je homofobija u svojoj suštini svugdje ista, ali kako se ona ispoljava u drugoj sredini? Jeste li imali slična iskustva?
Pravo je bitno za bosanskohercegovačko društvo da shvati šta donosi pravni okvir jer se ovdje radi o tome da se socijalna inkluzija ostvaruje godinama. U Švedskoj smo bile napadnute samo jednom, verbalno na ulici. Živimo u Helsogborgu koji je manji grad, ali policija je tamo odradila svoj posao profesionalno, shvataju to za nijansu ozbiljnije nego u BiH jer smo vjenčane i ne postoje nikakvi neumjesni komentari. Mislim da je količina homofobije jednaka svugdje, trebat će nam generacije i generacije da se to promijeni, međutim drugačiji je pristup sistema prema nama. Drugačije je pravno prepoznavanje problema, gore bi to bilo tretirano kao zločin iz mržnje. Slučaj koji smo mi ovdje prijavili je prepoznat kao ometanje javnog reda i mira.
Možeš podijelit s našim čitateljima i čitateljicama neku misao ili poruku za kraj?
Mladima bih poručila da je najbolja stvar koju svi mi možemo uraditi jeste prihvatiti 100% sebe. Najradikalnija stvar koju možemo uraditi u društvu je prihvatit sebe kakav jesmo, bez obzira na naš seksualni ili druge identitete. U svojoj upornosti tog prihvaćanja ćemo nesvjesno mijenjati okruženje oko sebe.
