Piše: Nera Mešinović
Foto: dailydot.com
Stojim na prosvjedu i čuvam se za peper sprej u lijevom džepu. “Ubij, kolji, da peder ne postoji!”, u prolazu dovikuju.
Kao da je sigurnost tek komad prašine koja se istrese u jednom prasku.
Kako si se osjećala?
Čujem pitanje, upućeno s druge strane, mikrofon mi je uperen u lice, a svjetla kao posljednji sud potvrđuju pitanja na koja odgovaram.
Osjećate li se ugroženo?
Ne. Ne.
Ipak držim taj prokleti sprej u džepu, dlan se znoji kao da je sve što planiram reći samo prah. Poput onog od spreja koji se na koži zadrži da je namiriše, ili onog od spreja koji kožu ugrize.
Čujem pitanja koja se vrte ukrug.
Već milion puta sam ista prošla. Odgovorila. Nije dovoljno. Nije dovoljno.
Tamo negdje, gdje je patrijarhat odredio putanju, dijete sjedi u mraku i pita se o smislu privlačnosti prema istom spolu.
Sinoć sam prošla isto. Znojeći ruku o ledeni aluminij.
Šta želite? Šta su vam ciljevi?
Evo, sjedim tu. Nijemo posmatram. I svaki put kad zavučem ruku u džep, opet je tu. Strah da postoji neko kome se nasilje događa, strah da ne radim dovoljno, strah poput ovog upornog, dosadnog ohladnjelog znoja na mom lijevom dlanu.
Ponovo ležim u mraku. Za kraj večeri molim se svim svecima za ovaj Valentinski dan, da danas nijedna LGBTI osoba ne stišće zube, jednako kako ja stišćem peper sprej, pred nasiljem, pred uvredama i pred neumitnom tišinom.
Sve što imam, reći ću glasno, tako da ne čujem kad zubi od šutnje zaškrguću, kad se dlanovi od straha oznoje i kad se realnost spotiče o svako pomjeranje kapaka.
Želim da živim.
Jer već postojim.
Jer već me primjećuju manje od svih manjina. A opet s najviše mržnje, čini se.
Usamljenost.
I kao komadić, isprika za neposlušnost.
Jer živjeti drugačije ne znam.
