U našem društvu, posebno kada se govori o LGBTI osobama, često se koristi pojam četiri zida. Ponekad je to u cilju zatvaranja tabu tema u kutije, a ponekad pričamo o ličnom hramu prepunom sigurnosti i slobode. Sam pojam znači mnogo više jer često predstavlja naš dom, mjesto gdje ljubav i podrška treba da su sveprisutni i bezuslovni. Kada je u pitanju LGBTI zajednica vrlo često ova podrška i ljubav izostaju, umjesto njih pojavljuje se psihološka tortura i fizičko nasilje. Prostor sigurnosti postaje izvor traumatskih događaja koji nas prate ostatak života.
PIŠE: Admir Adilović
Istina je da opasnost ne dolazi uvijek samo od drugih, ponekad biti sam_a biva podjednako traumatično. Kada smo sami u famozna četiri zida, onda naše misli imaju potpunu kontrolu što može biti jako traumatizirajuće ili ipak jako iscjeljujuće. Iz svega možemo zaključiti da postoje tri strane ovog pojma: sigurnost i ljubav, opasnost od drugih i ostajanje sa sobom.
Na ovu temu odlučili smo razgovarati sa tri osobe iz zajednice, u želji da kreiramo jasnu sliku o ovom pojmu kojeg tako olako koristimo. Komentari poput ‘‘Pa neka to rade u četiri zida“,‘‘Ne trebam reagovati na nasilje jer je to u njihova četiri zida“,‘‘Znam da je udara, ali muž joj je i oni to u svoja četiri zida“, samo štete nama kao društvu i stavljaju nas u pasivnu ulogu posmatrača nasilja ili aktivnu vršioca nasilja (nasilnika). Često zaboravljamo da smo saučesnici_e u nasilju ukoliko ne reagujemo, a znamo ili posjedujemo informaciju da se nasilje događa. O ovome smo razgovarali sa Dijanom iz Bijeljine, kojoj je život u četiri zida značio konstatno nasilje bez spasa i nade za bolje sutra.
‘‘Školu sam najviše voljela jer sam tamo bila sigurna. Nisam morala da se trzam na svaki povišen ton, nagli pokret ili strahujem da li ću doživjeti sutra. Svaki izlazak na ulicu za mene je bio razlog za slavu jer bih makar na kratko mogla da živim kao drugi. Kući se nisam osjećala sigurno ni kada sam sama, uvijek sam se plašila da će otac doći i da će nešto biti pogrešno.‘‘
Konstantan strah Dijani je izazvao jaku anksioznost, pa su onda i izlasci vani bili teški. Onaj tračak pravog života i slobode koji je ranije osjećala je polako nestajao. Dalje Dijana govori o torturi koji je živjela u svoja četiri zida: ‘‘Nije mene bilo više strah batina, navikla sam se, ali jeste svega onoga što ide uz njih. Mrzila sam gledati lica komšija koji znaju šta meni i mami otac radi, a nikada nisu reagovali pa čak ni onda kada sam molila. Nasilje je krenulo od mog prvog autovanja, mama je to prihvatila onako srčano, a otac je na to poludio. Govorio je da nisam probala pravog, da ne znam šta govorim, da sam bolesna i da trebam na lječenje. Kada je vidio da riječi ne mijenjaju stvari onda je prešao na batine. Majka je jedno vrijeme bila zaštitnica, a onda je postala saučesnica jer bi šutila, posmatrala i time štitila sebe.“
Život je promjenjiv i bolje sutra će doći, ponekad na njega treba čekati godinama, ali je jedino promjena sigurna. Dijana danas živi svoj život punim kapacitetom, kroz psihoterapiju oslobodila se strahova, anksioznosti i trauma. Ona danas ima svoju malu porodicu prijatelja i svoj siguran dom u kojem uživa. O sigurnosti i ljubavi u domu, te harmoniji koja treba postojati u četiri zida govori nam Sanel iz Doboja, koji je imao sreću da odraste uz podržavajuće roditelje.
‘‘Meni je uvijek čudno kada kažu da idemo u svoja četiri zida, evo ja sam odrastao u sigurnom domu, moji roditelji su mi najveća podrška i daju mi sigurnost i ljubav kada god mi trebaju, no taj komentar me ograničava kao osobu. Ja ne želim biti u zatvoru niti u četiri zida koliko god tamo bilo lijepo, ja želim tu lijepotu u cijelom svijetu. Moje autovanje je prošlo divno jer su me roditelji odmah prihvatili, sestra me zagrlila i upitala koga je briga koga ja volim i da je jedino bitno da ona mene voli. Ta sigurnost, ljubav i podrška dale su mi snagu da danas živim slobodno i ponosno, bez straha ali sa potrebom za mijenjanje našeg društva.“
Istina je da nam kao društvu, tačnije civilizaciji, treba jedna velika revolucija i val promjena koje će dovesti do slobode manjina, do smanjenja nasilja i stvoriti sigurna četiri zida. Ono što često zaboravimo jeste da četiri zida nisu samo u kućama ili stanovima, četiri zida su četiri strane svijeta i na njih svi_e imamo pravo. O ličnoj borbi u četiri zida govori nam Aldin iz Sarajeva, koji je proživio borbu sa internalizovanom homofobijom potpuno sam i nesiguran.
‘‘Još uvijek mrzim svoju sobu u roditeljskom domu. Kada god da sam tamo sjetim se svih borbi sa sobom, sjetim se koliko je teško bilo prihvatiti sebe. Pojam da ja legnem u krevet sa muškarcem jednostavno mi je bio odvratan, a imao sam potrebu i želju. Svaki put kada bih sanjao erotski san danima bih učio vjerske knjige, kupao se konstatno i pokušavao sam sebe preobratiti. Borba sa sobom nekada je teža nego sa drugima, govorio sam sebi sve komentare koje inače homofobni ljudi govore. Tjerao sam se na ono što ne želim, a kada ne bih uspio to uraditi, onda bih sebi pronašao adekvatnu i jaku kaznu. Biti sam sa svojim mislima je za mene bilo strašno, traume koje nosim iz tog perioda su preteške. Sjećam se kako sam lijepio postere polugolih žena i tjerao se da ih gledam, pokušavao sam satima pronalaziti bilo šta što bi izazvalo neku vrstu seksualne reakcije, a kada se to ne dogodi onda bih se kaznio zabranom jela na nekoliko dana. Mislio sam da se mogu preobratiti, ali nisam. Danas je moj dom ujedno i moj hram, nema više nesigurnosti u samoći, ali tome su pridonijele godine rada na sebi.“
Kako to i Aldin kaže, ponekad je samokažnjavanje gore od bilo koje druge vrste kažnjavanja. S druge strane biti sam sa sobom može biti jako iscjeljujuće i podržavajuće. U samoći mnogo učimo o sebi, svojim potrebama, mislima, željama, strahovima i odbačenim dijelovima. To nije lagan proces ali je uistinu lijep i ljekovit.
Jedina istina jeste da zidovi nisu tu kako bi sakrili nasilje, ili u sebi čuvali ljubav. Zidovi su tu kao zaštita i sigurnost. Domovi ne smiju biti izvori velikih životnih trauma, već sigurna mjesta puna ljubavi. Kao društvo moramo raditi na tome da se svi i sve osjećamo sigurno, voljeno, prihvaćeno i bezbjedno. Drugačije nastavljamo tradiciju tišine, nasilja, zlostavljanja i strahova. Sigurnost u četiri zida ne smije imati NE ispred. Ona mora biti garantovana, univerzalna i prisutna.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
