Piše: Lamija Begagić
Ilustracije: Marina Milanović
Kristina Henkel i Mari Tomičić: Pružite detetu STO mogućnosti umesto DVE – odgajanje dece bez rodnih predrasuda, sa švedskog prevela: Svetlana Tot, Kreativni centar, Beograd, 2016.
Kad smo ovog januara prijateljica i ja obilazile veliku knjižaru izdavačke kuće Kreativni centar u Beogradu, tražeći neke naslove, pogledima smo preletjele i preko male knjige prilično neprivlačnih korica – naslovnicom nas je podsjetila na brošure kakve se dijele u domovima zdravlja, a tiču se njege bebe u prvih nekoliko mjeseci. I naslov nam je, čitan površno i bez podnaslova, djelovao pogrešno, gotovo da smo bile u čudu da je izdavač kojem vjerujemo pristao izdati takvo što. Pružite deci STO mogućnosti umesto DVE – ibretila se drugarica dok je čitala, rondajući i kukajući kako nemaju svi roditelji baš STO mogućnosti, i ne može si svako priuštiti i balet, i ples, i tenis, i klavir, i privatne sate francuskog. Spremno smo na nož dočekale neoliberalnu, kapitalističku priču o navodno jednakim, a zapravo potpuno nejednakim mogućnostima koje djeca treba da imaju. Dotakle smo se, barem u mislima, priče o društvenim privilegijama i društvima poput našeg gdje je, preko noći, i srednja klasa postala privilegirana. Nismo, doduše, stigle domisliti koje bi to dvije mogućnosti bile, koje bi svi, klasi unatoč, a već smo, srećom, shvatile o kakvoj se knjizi radi i koliko su nas, i naslov i korica, odveli na stranputicu.
Knjiga o kojoj će ovdje biti riječ nije ništa od navedenog u uvodu ovog teksta. Naprotiv, potpuno je suprotna tome i upravo je ona jedan od naslova kojeg su nam beogradske drugarice i drugari preporučile. U srpskom se javnom prostoru za nju pročulo zahvaljujući negativnom marketingu tabloida Informer koji je prozvao i izdavača i autorke zbog gay propagande i narušavanja tradicionalnih vrijednosti, ali tome ovdje nećemo posvećivati prostora, već ćemo navesti zašto bi svaki roditelj, odgajateljka i odgajatelj u vrtićima i svaka školska biblioteka, morali imati ovakvu knjigu u rukama i na policama.
Obimom nevelika, ona će nam u sedam preglednih i odlično koncipiranih poglavlja, ponuditi zaista stotinu, ako ne i više, mogućnosti da djecu, bilo da smo im roditelji ili s njima radimo u obrazovnim ustanovama, odgajamo bez rodnih predrasuda i da barem pokušamo prepoznati, a potom i izbjeći, sve rodne teškoće i prepreke koje se pred nas doslovno svakodnevno postavljaju.
Životna polja na kojima bijemo bitke protiv predrasuda i društvenih očekivanja, a koja pokrivaju rečena poglavlja su: igra, izgled i odijevanje, jezik, drugarstvo, osjećanja i odnos prema vlastitom tijelu.
Stvaranje slatkih djevojčica i opasnih dječaka
Kao što se ženom ne rađa, već postaje, tako se postaje i dječacima, i djevojčicama, a to stvaranje rodova počinje, nerijetko, i dok bebu nosite u stomaku. Tada vam već navodno dobronamjerni dušebrižnici spuštaju dlan na stomak pa po njegovom položaju procjenjuju da li nosite dječaka ili djevojčicu, jer saznati spol, izuzetno je važno, kako biste bebu spremno dočekali. Biti spremna za bebu, ne znači, kako ste mislile, imati skladan odnos s partnerom ili partnericom, ni biti spremna na izazove koji predstoje u vidu dojenja, fizičke ovisnosti malog bića o vama, preraspodjele kućnog rada, besanih noći, osjećaja umora ili bespomoćnosti. Ne. Biti spremna za bebu znači imati spremnu robicu, okrečenu sobicu, kupljena kolica, autosjedalicu i hranilicu. A kako da se otisnete u šoping ako ne znate da li je dječak ili djevojčica? Koje će boje biti bodići i kolica? Hoćete li sobu oslikati nogometnim loptama ili ružičastim srcima? Ovakvim društvenim očekivanjima kada je u pitanju rod djece, posvećena su prva dva poglavlja ove knjige koja govore o igrama i igračkama baziranim na rodnim stereotipima, kao i odjeći namijenjenoj dječacima i djevojčicama, koja je strogo kategorisana i fizički odvojena, kako u trgovačkim lancima, tako i u “glavama” roditelja koji potpadaju pod rodne zamke. Rijetki su lanci koji imaju unisex linije dječije odjeće, mada su autorice pohvalile njihovo postojanje. Radi se uglavnom o malim brendovima osviještenih pojedinaca i pojedinki (UNI, Polarn O. Pyret), a od globalnih brendova, tu je jedino Lindex koji pored kolekcija za dječake i djevojčice ima i unisex kolekciju reklamiranu kao “odjeća za svu djecu”.
I navedena dva poglavlja, kao i sva naredna, autorke su koncipirale tako da prvo navedu citate roditelja i odgajatelja vezane uz temu, potom iznesu sliku stanja u društvu, te na koncu ponude niz vrlo konkretnih i kreativnih savjeta kako zamke prepoznati i izbjeći.
Evo samo nekih od tih savjeta:
- Izbegavajte najstereotipniju odeću dok su deca mala jer tada nemaju mogućnost da se sama odrede prema svim komentarima i ocenama koje dolaze od odraslih i od druge dece. Starija deca mogu da odgovore na potpuno drugačiji način ako osete da to što su čula nije u redu:
Kako si slatka u toj haljini! Nisam slatka, ovo je moja snagatorska haljina.
Kakvu opasnu kapu s paukom imaš! To nije opasna kapa – ona je topla.
- Ostavite malu decu kod kuće kad dođe vreme za kupovinu igračaka. Deca su pod velikim uticajem rasporeda igračaka i reklama u prodavnici.
- Dajte odeći naučni ili matematički kontekst, pa ćete na taj način fokus pomeriti s detetovog izgleda i podstaći dete na razmišljanje:
Koliko ima tufnica na čarapama? Da li šnalice sijaju u mraku? Kako da to saznamo? Šta misliš kako je tvoja majica sašivena? Kako su rukavi spojeni s ostatkom tkanine?
- Uvedite razigrane dane za kostimiranje tako što ćete pomeriti fokus sa samog komada odeće na boje ili neke druge odlike odeće – crveni dan, žuti dan, opasan dan ili mekan dan.
Sve ovo sam ja: moje tijelo i moja osjećanja
Nakon što djecu umotamo u roza ili plavi celofan kako bismo ih jasno grupisali u dva suprotstavljena tabora, ona će brzo shvatiti šta u tom svom celofanu sve smiju ili ne smiju raditi, i šta omot koji su dobili podrazumijeva. Kao što kad otpakujemo novi gadget znamo koji set dodatne opreme uz njega ide, koji kabl i kakve slušalice, tako i dječak ili djevojčica vrlo brzo nauče šta se od njih očekuje, kako treba da se pokazuju osjećanja i kako gledati i nositi vlastita tijela. I na rodne zamke kada su u pitanju te toliko važne stvari kao što su osjećaji, tjelesnost i seksualnost, upozorile su autorice kroz niz primjera i savjeta.
U poglavlju o drugarstvu, autorice će upozoriti i na česte (za skandinavske pojmove, a za ovdašnje gotovo redovite) situacije u kojima roditelji pri naizgled bezazlenom komentiranju odabira drugara i drugarica s kojima im se djeca druže, djeci postavljaju heteronormativne strandarde, ne propitujući mogućnosti drugačijih porodica. Na dječaka i djevojčicu koji se rado igraju skupa redovito se gleda kao na slatki, zaljubljeni par koji će se vjenčati kad poraste. Kad se djevojčica igra s drugom djevojčicom, niko ne postavlja pitanje da li je možda zaljubljena u nju. U savjetima kako izbjeći rodne zamke u druženju i zajedničkom igranju, autorice kažu: Tumačite drugarstvo među svom decom kao prijateljstvo, a ne kao nešto romantično. Pokažite im da i drugarstvo, i ljubav, mogu imati mnogo različitih oblika: devojčice i dečaci mogu biti prijatelji, dečaci mogu biti zaljubljeni u dečake i devojčice mogu biti zaljubljene u devojčice.
Slično stvari stoje i sa tijelom. Od dječaka se očekuje da su slobodniji, uči ih se da to pokazuju i govorom tijela, uči ih se da zauzimaju više prostora, dok se djevojčice sklanjaju, sjede i hodaju kao dame, intimne dijelove tijela ne istražuju i ne propituju, dok, s druge strane, vrlo rano nauče ogledati se i pratiti eventualni porast vlastite tjelesne težine. Vrlo je važno, smatraju Tomičić i Henkel, da djeca rano nauče šta znači njihov vlastiti tjelesni integritet. Da bi se to postiglo, tema tjelesnosti i seksualnosti mora se detabuizirati i u porodici, i zajednici, a sa djecom se mora otvoreno razgovarati. Evo i jedne od ideja kako: Ljuljajte se jako s detetom. Pitajte ga kakav mu je osećaj u stomaku, da li oseća nervozu, da li je osećaj divan ili strašan. Objasnite mu da je dobro osluškivati osećaj u stomaku i tome verovati.
Zaista, vjerovati unutrašnjem osjećaju (u stomaku!) i odlučivati za vlastito tijelo i sami za sebe od neprocjenjive je važnosti za zdravo sazrijevanje. A kako donijeti odluku ako ni sebe, ni tijelo, ne poznajemo, ako se oko nas samih tokom cijelog djetinjstva stvara fama i atmosfera stida i straha? U ovom se priručniku, stoga, roditelje ohrabruje da djevojčicama ponude “pišino ogledalo” da lakše vide i upoznaju anatomiju vlastitog polnog organa (usmine, klitoris, ono što ne mogu tako lako vidjeti kao dječaci penis i testise). Nije li nam sad svima jasnije otkud onaj negativni marketing koji je knjigu pratio, s početka ovog teksta?
Borbe biramo, ali od njih ne odustajemo!
Svaku su cjelinu autorice završavale bajkovitim rečenicama koje bi, naizgled, zazvučale uvijek više kao utopija, a tek malo kao moguća realnost. One bi tu opisale kako bi izgledao svijet u kojem bi svako dijete gledali kao dijete, kroz njegovu osobnost, kvalitete, interese i sposobnosti, a ne kroz odjeću, način na koji hoda ili igračku s kojom se igra.
Mada zvuče utopijski, ti zaključci, ti snovi o svijetu bez rodnih predrasuda, stereotipa i ograničenja, ne smiju biti nedosanjani, od njih ne smijemo odustati.
To nije uvijek baš lako. Dapače, često je izuzetno teško. Za to, da se ne bismo stalno osjećale kao da nismo dostojne zadatku, u zaključku će nas autorice, obje majke po dvoje djece, ohrabriti i ponuditi utjehu: Postavljanje izazova zahteva energiju. Birajte svoje borbe. Povremeno je u redu da se prepustite. Ne budite previše strogi prema sebi.
Ne trebamo biti strogi prema sebi. Ali moramo prema onima koji kreiraju sliku svijeta u kojoj postoje dva, visokom ogradom odijeljena, svijeta i golemi, šareni prostor između, ničija zemlja koja bi, uz malo volje, mogla postati sigurna zona za sve nas, bez obzira jesmo li tihi, ranjivi, snažne, hrabre, ružičasti, plave, dobri ili opasne.
Zato je važno imati i prevoditi ovakve knjige. Dodatna vrijednost ove su i vrlo korisni statistički podaci na marginama, kao i iskustva stotina anketiranih roditelja, članica i članova Foruma feminističkih roditelja.
Kreativni centar je rijedak izdavač na teritoriji jugoslovenskog kulturnog prostora koji pronalazi ovakve knjige. Jedina mu je zamjerka nedovoljno i nedosljedno korištenje rodno korektnog jezika koje, naročito kada su u pitanju knjige ovakve tematike, naprosto bode oči.
