Prošli put smo pitali/e lezbijke i biseksualne žene šta žele da njihovi saborci, gej i biseksualni muškarci, znaju. Ovaj put smo dali/e riječ muškarcima u zajednici.
Piše: Selma Kešetović
Nakon što smo pitali/e lezbijke i biseksualne žene šta žele da znaju njihovi saborci, gej i biseksualni muškarci, htjeli/e smo da čujemo i kako bi muškarci artikulirali svoje borbe, specifične uslijed njihovih identiteta. To, pak, ne znači da povijest brisanja ženskog iskustva i legitimiteta njihovih glasova ne postoji i svjesni/e smo da otvaranje ove teme može biti “hod po tankom ledu”.
Naš prvi sagovornik, Alen iz Tuzle, svjestan je iz koje pozicije govori kada su u pitanju privilegije: “Uprkos tome što smo svi/e u istom sosu patrijarhata, imam osjećaj da problemi s kojima se suočavaju lezbijke, u odnosu na svoj rod, i dalje ostaju neprimijećeni u percepciji prosječnog gej muškarca. Ja ću mnogo rjeđe doživljavati ljutnju i sram jer će moje izjave biti shvaćene ozbiljnije, jer sam muškarac. Ja neću biti etiketiran kao neprijatan ili nepristupačan kada sam iznerviran ili kada imam loš dan. Kada razgovaram sa prijateljima/cama, neću biti posmatran kao kurva ukoliko imam više seksualnih partnera. Prolaznici/e neće narušavati moje lične granice dozivanjem na ulici, odnosno cat callingom. Ne moram da brinem o tome da li ću doživjeti silovanje kada se vraćam sa rođendana svog prijatelja. Dobijat ću prosječno veću platu u odnosu na ženski rod. Uprkos tome što i gej muškarci i lezbijke trpe zbog trenutnih normi na osnovu seksualnosti, ostaje nepromijenjena činjenica da na temelju roda žene i dalje bivaju potlačene. Neke od meni najbližih osoba u životu su prijateljice koje su lezbijke, te me uznemiri kad god se podsjetim da je ova činjenica primjenjiva i na njih. Vjerujem da, umjesto nadmoći, svi/e zaslužujemo da skupa dijelimo moć da obogatimo svoje živote u zajedništvu.”
Znanje o privilegijama je krhko – ne znati svoje privilegije (ne vidjeti ih, prepoznati, priznati) najveća je privilegija od svih. Feminističko učenje, jednako kao i LGBTIQ pismenost, pod kojom podrazumijevamo elementarna znanja o povijesti pokreta, terminologiju, queer teoriju, produkciju znanja, kao i iskustva na terenu, daju rezultate u rasvjetljavanju vanjskih društvenih uvjeta. Ali oni moraju biti uključeni u svaki proces, kako aktivizma, tako i samorefleksije. Moraju se konzumirati, biti dostupni, a generacijski rez i heteropatrijarhat se stalno obnavljaju kroz nove, mutirane oblike represije i oprirodnjavanja vlastite egzistencije. Generacijski rez je izravna posljedica heteropatrijarhata, i dok se heteronormativno i patrijarhalno “znanje” kanonski i slobodno prenose sa generacije na generaciju, feminističko i LGBTIQ znanje se sankcionira i gura pod tepih.
Eldar ima 18 godina i dolazi iz Tuzle. “Ja mislim da su bi/gay muškarci i gay/bi žene na istom”, kaže on. “Izloženi/e su istoj diskriminaciji, ali to opet zavisi u kakvoj vrsti društva provode najviše vremena. Možda je gay/bi muškarcima koji su više feminizirani teže, jer hetero muškarci teže prihvataju te različitosti. Žene su mi uvijek djelovale kao osobe koje su više otvorene, pa zato mislim da je lezbijkama/bi ženama lakše u društvu drugih žena. Ali opet je sve relativno, zavisi kakvo je društvo. Ako pričamo o bosanskom društvu, lezbijke/bi žene su većinom fetiš heteroseksualnim muškarcima. Iz priče sa svojim vršnjacima, mnogima je kao ‘normalnije’ da su dvije žene zajedno, nego dva muškarca.”
Sergej iz Banje Luke poručuje svojim saborkinjama lezbijkama i biseksualkama da nam je u konačnici borba ista. “Volio bih da lezbijke znaju da postoje gay/bi muskarci koji shvataju stvari van spektra sopstvenih identiteta i uvjerenja. Zajednička nam je borba, iako su nam problemi različiti zbog različitosti identiteta (rodnog između ostalog), te odnosa društva prema istima. Ne treba niko od nas da ispunjava očekivanja patrijarhata, i tu nam je borba zajednička.”
Na kraju, to i jeste objedinjavajuća poruka: uvijek se trebamo podsjetiti da nam je borba zajednička u ime solidarnosti, ali nikada u ime gušenja onih manje privilegiranih u pokretu. Kroz povijest smo mnogo puta svjedočili/e kako muškarci od žena zahtijevaju da sačekaju sa svojim pravima dok “svi/e” ne dobiju bolje uvjete života što je loše prikrivena mizoginija – žene opet moraju da sačekaju da muškarci ostvare svoja prava, a njihova – možda bude, možda ne bude. Iz istog razloga, LGBTIQ prava često se sklanjaju iz diskusije – neka gej muškarci, lezbijke, transrodne, interspolne i queer osobe čekaju, unatoč činjenici da su oni/ee u ranjivijoj poziciji.
Sergej je upravu. Niko ne treba da čeka – borba nam je zajednička.
