Piše: Omer Zec
Predrasude o LGBTI osobama prisutne su svugdje, a po tome ne izostaju ni zemlje bivše Jugoslavije. Svjesni/e smo koliko problema je danas prisutno i koliko je zapravo teško biti to što jesi. Mišljenje da je biti LGBTI osoba ismijavanje ‘normalnih’ životnih propisa potpuno je pogrešno i odstupa od svih ljudskih prava.
U razgovoru sa jednim gej momkom saznali smo da je najteže priznati sebi da si to što jesi.
Na samom početu, u kontekstu našeg društva, osobe smatraju da su od “Boga stvoreni/e sa greškom” ili da su od početka života “osuđeni/e na propast”. Neki su više puta poželjeli/e sebi oduzeti život, a sve zbog ljudske neshvatljivosti. Priču o upoznavanju samoga sebe ispričao nam je jedan dvadesetogodišnjak koji je poželio biti anoniman.
“Najviše od svega zaboljelo me je što nisam lik iz priča moje majke. Stalno je govorila ‘kada se moj sin oženi, pazit će svoju majku, čuvat će je, a unuci će da je vole’. I onda sam stao i razmišljao, govorio sam sebi: ‘Bože, što mi ovo uradi, zašto me osudi da budem ovakav i da nikada ne ispunim san svojoj majci.’ Tada sam se još sakrivao, nisam smio samom sebi priznati da sam gej, nego sam se tješio – to je hir, proći će. Da budem iskren, kroz srednju školu sam najviše želio posjetiti psihologa, mislio sam da je to jedina osoba kojoj mogu da pričam o svom ‘problemu’, a zapravo je jedini problem bio što nisam imao hrabrosti da stanem i kažem ‘Ja sam gej.'”
Strah je za njega predstavljao najveću kočnicu u životu. Kako i sam kaže, ni u jednoj opciji nije vidio izlaz iz svog ‘problema’, pa čak i razgovor sa psihologom u njemu nije budio nikakve nade. Stranac u njemu, tada nepoznatom svijetu, tražio je objašnjenja, čitao članke iz novina i na taj način pokušavao saznati mnoge stvari.
“Čitao sam teorije psihologa koje su uvijek doslovno osuđivale pripadnike LGBTI zajednice. Tvrdili su da se LGBTI postaje kroz djetinjstvo i da sve zavisi od okruženja u kojem se nalazimo. Tako da sam jedno vrijeme krivio i sam sebe, mnogo sam patio i plakao, priznajem. I onda sve do jednog dana, dok nisam sreo osobe koje su me izvukle iz te teške depresije.”
Još uvijek nije skupio hrabrosti kako bi svojoj porodici priznao, niti misli da će ikada. Vjeruje da njihovu podršku nikada ne bi dobio. Kaže da je svjestan sebe i da je okružen pravim ljudima. I konačno je sretan.
Za kraj je još rekao: “Sada znam da sve što se dešava ima svoje zašto. I upravu ste, niko sam ne bira, možda bih ja, da sam imao pravo da biram, sada bio u Americi na nekom ostrvu, imao kuću na 5 spratova, ženu, djecu…” (smijeh)
Postavlja se pitanje kome LGBTI osobe mogu otvoriti svoju dušu, a da ne dožive strah i nepovjerenje?
Neki/e mogu da pričaju majci, neki sestri, neki bratu, tetki, rodbini a najviše njih može da priča svojim prijateljima/cama koji također mogu da budu, ali i ne moraju, pripadnici/e LGBTI zajednice.
Iz ovih razgovora smo isto tako vidjeli da je jako bitno i do koje literature dolazimo, koga čitamo. Jer ukoliko uporno dolazimo do homofobnih stavova, još teže možemo da lakše prihvatimo naše identitete.
Najveći problem cijele ove situacije jeste saznanje i prihvatanje sebe, te gubljenje straha od osuđivanja drugih ljudi. Predrasude su svugdje prisutne, toga smo svjesni/e, ali posljedice toga najviše su izražene kod LGBTI osoba. Strah od nasilja i osuđivanja mnoge LGBTI osobe dovodi do psihičkih problema i mržnje prema samome sebi.
Budite veseli (gay u izvornom značenju znači veseo), budite slobodni, budite to što jeste!
