PIŠE: Vedrana S. Skopljak
Tužna sam od nemoći. Često se suočavam sa situacijama u kojima ne mogu ništa da promijenim, nad kojim nemam kontrolu i to mi zaista stvara osjećaj bespomoćnosti. Ali to nije jedna emocija, to je splet reakcija koje imam na tugu. Tuga me preplavi, a to ne mogu prihvatiti pa imam unutrašnje borbe sa sobom. Onda se u meni javlja emocionalna ukočenost, zatim osjetim umor, iscrpljenost, gubitak energije i motivacije. Taj osjećaj me paralizuje. Ali, ne zaustavlja. Moram progovoriti o očitim stvarima, iskazati svoje mišljenje, pronaći istomišljenike/ce, naći ili kreirati prostor da se govori o situacijama koje nas dovode u situacije bespomoćnosti.
Život kao film – gdje su svi sretni, osim mene!
Outovanje u mainstream filmovima i serijama koje sam ja gledala? Pa, u Hollywoodskoj sceni, to više izgleda kao scena iz naučne fantastike nego stvarnog života. Sve ide glatko kao u savršenom scenariju: izgovoriš par rečenica, svi odmah shvate, oduševe se i aplauz! Prvo me nasmije pa me onda iznervira, naljutim se toliko banalnoj prezentaciji čina koji ti mijenja život za 180 stepeni. Niko ne postavlja neugodna pitanja, niko ne gleda zbunjeno, a vala, niko se ne bori s vlastitim predrasudama.
Razumijem da je to vjerovatno trenutno i potrebno na Zapadu, da predstavlja normalizaciju samog čina outovanja, gdje se predstavlja borba za autentičnost i pravo na sopstveni identitet.
Sjećam se kako me je partnerica godinama nagovarala da pogledamo The L Word, a ja sam uporno odbijala jer sam mislila da je to zastarjela produkcija. No, kada sam napokon pogledala, ostala sam u čudu koliko je ta serija još davno prikazala naprednu LBT+ scenu. U državi u kojoj živimo, možemo se nadati da ćemo za 50 do 100 godina imati priliku za takav život.
Vjerovatnost da me posjeti vanzemaljac jednaka je kao i šansa da će me ljudi prihvatiti kao u filmovima. Pogotovo jer svojim izgledom odudaram od stereotipa LGBTI+ populacije – izgledam kao stereotip balkanske žene. Zbog toga sam izložena predrasudama s obje strane: i kao žena, i kao netko tko je sa ženom, i jer izgledam stereotip žene. Predrasude frcaju toliko da sam gotovo počela i sama vjerovati u njih.
Pametnom i išaret dosta
Ja sam djelimično outovana osoba. Biram kome ću se outovati i kojem trenutku. Ako sam se nekom outovala, ako sam se zajednici outovala, ako idem na prajdove, partije sa svojom partnericom, to ne znači da sam outovana cijelom svijetu. Imam svoj sistem na osnovu koje raspoređujem svoje (ne)outovanje:
- Onima kojima se outujem – to su osobe za koje mi je važno da upoznaju cjelokupnu mene i za koje procijenim da ću dobiti podršku.
- Onima za koje mi je izuzetno važno da se ne outujem, kako bih izbjegla godine konflikta i svakodnevnih nervnih slomova, mislim na par osoba – bolje rečeno, na jednu osobu i njeno okruženje. Njihova potreba da žive u svom svijetu blaženog neznanja mi je važna, i to je konačna odluka oko koje nema rasprave. Živim s tom odlukom, a kako to nosim – to je moje breme.
- Onima kojima se ne outujem, može se podijeliti u dvije kategorije. Prva su osobe koje su bile prisutne u mojoj prošlosti, ali sam procijenila da je lakše udaljiti ih iz svog života nego se suočiti s procesom outovanja i njihovim predrasudama i osudama. To se događalo kada sam bila mlađa; možda bih danas postupila drugačije, možda ne. No, to je dio prošlosti – strategija koja je proizašla iz mog prihvatanja vlastitog identiteta, i to je još jedno breme koje nosim.
Druga kategorija obuhvata okolinu od higijeničarke, komšija, prodavača/ica, taksi vozača/ica – dakle, osobe s kojima svakodnevno dolazim u kontakt, a rijetko ko zna moje ime. Ovu kategoriju ću posebno izdvojiti jer me totalno troši, iscrpljuje i umara.
- Onima kojima se nisam outovala, a drugi su me outovali – ovo je breme koje nosim, a nisam ga izabrala. Postala sam sočan trač, usputna tema, što me dovodilo u vrlo nezgodne situacije.
Jeste li vi sestre – de mi reci pa da mogu mirno spavat!
Nije me strah od fizičkog napada. Muka mi je od osuda, neprihvatanja, razočaravajućih pogleda, negiranja, negodovanja i potrebe da mi se objašnjava kako trebam živjeti. Pri tome, ja sam žena u svojim tridesetim godinama. Ljudi često stavljaju druge u okvire, bez obzira radi li se o teti iz trafike, komšiji/ici, doktoru/ici, taksistima ili ljudima na ulici.
Zato često pitaju jesmo li sestre kada vide moju partnericu i mene, jer im nije jasno kakav odnos imamo kao dvije odrasle žene. Kako to da imamo jedan novčanik kada kupujemo, živimo zajedno, idemo zajedno doktorima, u frizeraj, u opštinu, i kada kažem partnerici: „Ti plati“?
Zbog toga smo otvorile Pandorinu kutiju i pitale naše prijateljice koje su u vezama da li su doživjele slične situacije. Ispostavilo se da ih također često pitaju jesu li sestre, pa čak i pitaju jesu li majka i kćerka, iako je razlika između njih do dvije godine – dovoljno je samo da je jedna našminkana, a druga ne. Čistiš balkon, a neko ispod njega priđe i pita: „A jeste li vi sestre?“. Kupujete žvake na trafici, a teta opet postavlja isto pitanje: „A jeste li vi sestre?“. Vraćate se taksijem navečer, i ponovo to isto pitanje.
Poseban izvor stresa su zajednička okupljanja – više na sahranama i dženazama nego na vjenčanjima, jer na sahrane se obično ne šalju pozivnice, dok na vjenčanja često izostave jednu.
Na sahrani ili dženazi umrlom članu porodice, dok jedna pruža podršku drugoj, redovi ljudi, poznatih i nepoznatih, članova daljnje familije se gomilaju. I svako postavlja pitanja: „A ko si ti? Čija si ti? Koja ti je ova?“ Shvatite ironiju situacije, osjećaj nemoći i želju da im se nagovorim, dok su mi usta nijema.
Znale smo se naći u zapetljanim situacijama, nastojeći olakšati sebi. Godinama nam je dolazila žena da pomogne oko čišćenja stana. Pošto je dolazila radnim danima u jutarnjem terminu, obično sam je ja dočekivala i na kraju ispratila. Jednom prilikom, dok sam ja morala otići, partnerica je bila u stanu. Pripremile smo scenarij: rodica je došla, a ona je glumila da ništa ne zna o tome gdje se šta nalazi u stanu.
Pitala sam i prijatelje koji su u vezama da li dobivaju slična pitanja, a oni su potvrdili da jesu, ali mnogo rjeđe i uglavnom dok su bili mlađi. Uplitanje u odnose nosi i rodnu dimenziju, a često su godine i odrednica da li će muškarci dobivati ta pitanja.
Akine matere od čo'jka sestra
Nekad žene pričaju o strategijama koje koriste kada se navečer vraćaju kući kako bi se zaštitile od potencijalnih napadača – ključevi u rukama, slikanje taksi tablica i slanje prijateljici, sprej za samoobranu, okretanje i provjeravanje da li nas neko prati… E pa, mi imamo sve to, plus pripremu za drugu vrstu odbrane u raznim situacijama – odlazak notarima, doktorima, u kupovinu, iznajmljivanje stana, kafane, ulice…
Nas dvije smo nekad iz šale, ali i iz potrebe, smišljale moguće odgovore na ova pitanja. Kako možeš odgovoriti tako da ti ide uz karakter? Evo nekoliko prijedloga:
- Kreativno: “Ja sam istureno odjeljenje” (na familijarnim okupljanjima).
- Uobičajeno: Sestre, rodice, cimerice, drugarice… Većina se odluči da budu seke J
- Sarkastično: “Zaove udovice, pa nam ovako finansijski lakše da jedna drugu pomažemo”, “Akine matere sestra”, “druga žena mog muža”…
- Odgovor pitanjem: “A koga ti imaš? S kim ti živiš? A gdje ti je partner?”
Zašto se ne outujem na ulici, u prolazu, ili u holu? Ne želim da mi dan bude obilježen osudom svog postojanja. Jer outovanje nije jednokratni čin; to je proces koji donosi svakodnevne stresove i nikad se ne završava. Zato sam postala „varalica“. Ne varam partnericu, ja varam društvo. Kao što „varalica“ neće reći: „ovo mi je ljubavnica“, tako i ja živim prema zakonu tišine.
Ponekad se pitam šta ti nepoznati ljudi pomisle kada vide moju partnericu i mene zajedno. Da li im je svejedno? Da li im je to u redu, super ili suludo? Mislite li da je njihov život ispravniji, vrjedniji ili svrsishodniji samo zato što imaju zakonski i društveno prihvaćenu zajednicu? Nisu svjesni svoje pozicije moći i privilegije iz koje govore jezikom mržnje.
Zar i ti, sine Brute?
Priča o tuzi zbog nemoći često dolazi od onih koji su me “outovali” – od članova i članica zajednice i prijatelja/ica zajednice. Često to čine nesvjesno, i nerijetko izgovaraju u sigurnom prostoru. Problem nastaje kada te informacije izađu iz tog sigurnog prostora. Tada jedan prijatelj iz zajednice kaže drugarici, ona prenosi drugarici, a drugarica drugarici, koja to prenosi mojoj poznanici koja nije zaslužila da joj se “outujem”. I tako, ona pita moju drugu drugaricu: “Je li to istina?” A njoj postane neugodno, pa i meni. Ne mogu ni ja “baciti kamen” ni na koga, jer, ruku na srce, nek’ “baci kamen” onaj ko nikada nije pogriješio. No, nesvjesno donosimo pometnju u živote drugih.
Draga zajednico, ovo je apel za pomoć!
Hajde da pokušamo biti pažljiviji i osjetljiviji prema onima oko nas. Umjesto da prenosimo priče, podržimo jedni druge u svojim izborima. Svi mi zaslužujemo sigurno i prihvaćeno okruženje, gdje možemo slobodno izraziti svoje identitete bez straha od osude ili neugodnosti. Ali, isto tako trebamo shvatiti da je na samoj osobi da odredi svoje granice i da pokušamo granice poštovati.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
