PIŠE: Slađan Tomić
Dok se vjerski službenici decenijama obraćaju vjernicima sa oltara, minbera i propovjedaonica, društvene mreže su posljednjih godina otvorile potpuno novi prostor za širenje njihovih poruka. Neki od njih danas okupljaju desetine hiljada pratilaca, nastupaju u podcastima, snimaju kratke video sadržaje i komentarišu gotovo svaku društvenu temu.
Zbog toga se granica između vjerskog autoriteta i influensera sve češće briše.
Posljednjih dana pažnju javnosti privukle su dvije poruke dvojice vjerskih službenika koje na problematičan način govore o homoseksualnosti i odnosu religije prema LGBTIQ osobama.
Katolički svećenik Tomislav Lukač u jednoj od objava postavio je pitanje: „Je l’ vi vjerujete u Boga koji bi dao nekome tijelo za osobu suprotnog spola, a onda stavio u njega sklonosti za osobu istog spola? Kakav je to Bog? To je Bog koji te muči. To je Bog koji nije ljubav. Ja ne vjerujem u takvog Boga.“
S druge strane, u objavi koja se dijeli društvenim mrežama, islamski propovjednik govori da je po šerijatskim zakonima homoseksualnost „zločin“, „jedan od najvećih grijeha“, „bolest“ i „nastranost“, navodeći da se kažnjava ubistvom te da je „izlječiva“.
Iako se radi o donekle različitim porukama, obje otvaraju isto pitanje – gdje prestaje pravo na slobodu vjeroispovijesti i izražavanja, a počinje govor koji podstiče diskriminaciju, netrpeljivost ili mržnju prema LGBTIQ osobama?
Vjera ne smije biti opravdanje za oduzimanje dostojanstva
Jedan katolički svećenik iz Sarajeva koji je želio ostati anoniman kaže da ga posebno zabrinjava kada se religija koristi kao sredstvo za vrijeđanje i isključivanje ljudi.
„Krist nas je učio ljubavi, milosrđu i poštovanju prema svakom čovjeku. Možemo se razlikovati u uvjerenjima, ali niko nema pravo širiti mržnju, vrijeđati ili oduzimati dostojanstvo drugome. Kao kršćanin vjerujem da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju i da zaslužuje poštovanje, suosjećanje i ljubav“, kaže on.
Dodaje da ga posebno rastužuje kada ljudi koji se pozivaju na Evanđelje svojim riječima zapravo udaljavaju druge od njegove osnovne poruke.
„Zato me rastužuje kada neko tobože zbog Evanđelja svojim riječima zapravo udaljava ljude od poruke Evanđelja, čija je srž ljubav prema Bogu i bližnjemu.“
Sagovornik smatra da pojedini vjerski službenici danas sve više funkcionišu po logici društvenih mreža, gdje su pažnja publike i broj pregleda važniji od suštine poruke.
„Tomo je klasični influenser“, kratko komentariše fenomen sve većeg prisustva vjerskih službenika na društvenim mrežama.
Nije svaki sporni stav govor mržnje
Direktor Banjalučkog centra za ljudska prava Dejan Lučka upozorava da nije svaka negativna ili konzervativna izjava o homoseksualnosti automatski govor mržnje.
„Prije svega, moram da napomenem da i sloboda izražavanja i sloboda vjeroispovijesti predstavljaju osnovna ljudska prava. Međutim, sloboda izražavanja i sloboda ispovijedanja vjere mogu biti podložne ograničenjima u skladu sa zakonom, posebno kada se sudaraju sa pravima i slobodama drugih“, kaže Lučka.
Prema njegovim riječima, razlikovanje legitimnog vjerskog stava od zabranjenog govora mržnje uvijek zahtijeva pažljivu pravnu analizu koja uzima u obzir, između ostalog, sadržaj, kontekst, namjeru i potencijalne posljedice izjave.
„Iznošenje vjerskih učenja koja definišu određena ponašanja kao grijeh načelno možemo posmatrati kao govor zaštićen slobodom vjeroispovijesti. Međutim, taj govor prelazi u zabranjeni govor mržnje kada prevazilazi granice teološke rasprave ili moralnog suda i poprima oblik ponižavanja, dehumanizacije, širenja netrpeljivosti ili pozivanja na mržnju i nasilje prema LGBTIQ osobama.“
Potrebno je, pojašnjava Lučka, da se napravi procjena da li izjava u datom društvenom kontekstu stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće ili uvredljivo okruženje za LGBTIQ lica.
Drugim riječima, vjerska zajednica ima pravo da zastupa određena moralna ili teološka uvjerenja, ali nema pravo da zbog tih uvjerenja određene grupe ljudi prikazuje kao manje vrijedne ili opasne.
Kontekst je jednako važan kao i izgovorene riječi
Vjerski lideri imaju pravo da vjernicima tumače vjerske dogme u pogledu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, ali nemaju pravo da zloupotrebljavaju svoj uticaj i javni prostor za podsticanje mržnje i neprijateljstva.
“Međunarodni standardi ljudskih prava stoje na stanovištu da tolerancija i poštovanje ravnopravnosti svih ljudskih bića predstavljaju temelj demokratskog društva i da izražavanje koji je usmjereno na uništavanje tih vrijednosti nekada ne uživa pravnu zaštitu”, pojašnjava Lučka.
Dodaje da se nijedna sporna izjava ne može posmatrati izolovano.
Prilikom procjene da li određeni govor predstavlja govor mržnje, analiziraju se sadržaj poruke, društveni kontekst u kojem je izrečena, pozicija govornika, njegova namjera, veličina publike kojoj se obraća, kao i potencijalne posljedice koje takve izjave mogu proizvesti.
Posebno je važno ko govori.
Kada određenu poruku izgovori osoba koja uživa veliki društveni ugled i autoritet, njene riječi imaju znatno veći uticaj nego kada iste stavove iznese anonimni korisnik interneta.
„Drugi važan element je položaj govornika, odnosno njegova pozicija ili status u društvu, a posebno odnos prema publici kojoj je govor namijenjen“, objašnjava Lučka.
Takođe, potrebno je utvrditi gleda i da li postoji namjera da se širi mržnja.
“Centralni dio analize su svakako sadržaj i forma u kojoj je nešto izrečeno, što, između ostalog, uključuje stepen do kojeg je govor bio provokativan i direktan, kao i oblik, stil i priroda argumenata koji su raspoređeni u govoru ili postignuta ravnoteža između iznesenih argumenata. Tu svakako treba da se gleda i obim izgovorenog, njegova javna priroda, veličina, kao i veličina publike do koje je došlo izražavanje; tu se u razmatranje uzima da li je govor javan, koja se sredstva distribucije koriste (na primjer putem vjerskog govora, distribucije letaka ili emitovanja u medijima ili putem interneta), zatim učestalost, količina i obim komunikacije, da li je publika imala sredstva za reagovanje na podsticanje, da li se izjava (ili djelo) distribuira u ograničenom okruženju ili je široko dostupna široj javnosti i sl”, pojašnjava Lučka.
Kada se prelazi granica?
Prema riječima Lučke, granica se prelazi onda kada govor izgubi karakter teološkog neslaganja i preraste u aktivno podsticanje društvene isključivosti.
„Granica se prelazi onda kada izjave izgube karakter pasivnog teološkog neslaganja i poprime oblik aktivnog podstrekavanja na društvenu isključivost.“
Za pravno sankcionisanje, ipak, nije neophodno da postoji direktan poziv na fizičko nasilje.
„Izražavanje ne mora sadržati eksplicitan poziv na fizičko nasilje da bi bilo pravno problematično. Dovoljno je da stvara klimu u kojoj se nasilje, uskraćivanje prava ili mržnja legitimišu i posmatraju kao društveno prihvatljivi i opravdani činovi“, upozorava on.
Upravo zbog toga posebnu težinu imaju formulacije koje homoseksualnost predstavljaju kao bolest, devijaciju ili nešto što treba ukloniti iz društva.
„Ukoliko se koriste riječi koje LGBTIQ populaciju označavaju kao bolest ili devijaciju koju treba iskorijeniti, postoji velika vjerovatnoća da primarna svrha takvog izražavanja više nije praktikovanje vjere, već namjerna stigmatizacija i podsticanje mržnje.“
Riječi imaju posljedice
Bosna i Hercegovina već godinama bilježi visok nivo predrasuda prema LGBTIQ osobama. Napadi, govor mržnje na internetu i diskriminacija nisu rijetkost, zbog čega javni istupi vjerskih autoriteta imaju dodatnu težinu.
„U pravnom i društvenom smislu, vjerski službenici snose visok stepen odgovornosti za javno izgovorenu riječ, srazmjerno uticaju i autoritetu koji uživaju u društvu“, kaže Lučka.
Dodaje da njihove izjave mogu uticati na formiranje javnog mnjenja, ali i poslužiti kao okidač za diskriminaciju ili nasilje.
„Same izjave koje oni daju dio vjernika može doživjeti kao neku vrstu direktive za ponašanje. Zbog toga sistematsko širenje netrpeljivosti sa vjerskih propovjedaonica može poslužiti kao okidač za fizičko nasilje, čak i ako to nije bila direktna namjera govornika.“
U društvu u kojem su vjerske zajednice među institucijama kojima građani najviše vjeruju, odgovornost za javno izgovorenu riječ možda nikada nije bila veća. Posebno danas, kada se poruke više ne zadržavaju unutar zidova vjerskih objekata, nego u svega nekoliko sekundi postaju viralni sadržaj koji dopire do hiljada ljudi.
Zbog toga pitanje nije samo šta neko vjeruje, nego i kako o tome govori. Jer razlika između vjerskog stava i govora koji podstiče mržnju često ne leži u samom uvjerenju, nego u riječima kojima se ono saopštava.
Vjerski influenser čije su objave I bile povod ovog teksta često iznosi niz ocjena koje izgledaju kao maliciozne jer se radi o naučno neutemeljenim tvrdnjama. Jedna od njih je da su homoseksualne osobe u djetinjstvu imale problem s ocem, o uspješnosti zastarjelih “terapija”
