Izvor: maz.hr
Rastući problem
Znamo da je beskućništvo u Hrvatskoj rastući problem kojega samo pojačavaju sve gore siromaštvo, krediti koji se ne mogu otplatiti, poslovi kojih je sve manje, narušavanje socijalnih mreža koje inače mnoge spašavaju od padanja u siromaštvo ili beskućništvo. Istraživanje Slika podrške beskućništva u Hrvatskoj, prvo sveobuhvatno istraživanje na temu beskućništva pokazalo je – prema istraživanju i anketiranju većine korisnika mreže prihvatilišta za beskućnike – da su beskućnici većinom muškarci (81 %), srednjeg strukovnog obrazovanja (63 %), većinom iz područja industrijske ili obrtničke djelatnosti. Uzroci beskućništva su strukturalne prirode, što znači da je beskućništvo rijetko (toliko rijetko da je zanemarivo) osoban izbor; ono je rezultat gubitka posla, rastakanja društvenih veza, gubitka podrške obitelji i prijatelja, kredita, razvoda (tj. nemogućnosti njihove otplate) i deložacija. Također znamo i da točan broj beskućnika nije poznat – u Hrvatskoj je njih možda 500 (prema broju mjesta u prihvatilištima za beskućnike) do 10 000 (ovisno o definiciji beskućništva). Ne znamo koliko točno ljudi spava po ruševinama ili ima fiksno prebivalište, koliki broj njih se seli od kauča do kauča prijatelja, koliko se beskućnika nalazi u mjestima koja nemaju prihvatilišta i sustav podrške za ovu skupinu. Iako podatke za Hrvatsku nemamo, oni iz Amerike, Kanade i UK-a pokazuju da su LGBTIQ+ osobe (pogotovo mladi) u većem riziku od gubitka krova nad glavom i čine veliki udio u populaciji beskućnika. Zašto je to tako?
Pristup ustanovama i veća podložnost beskućništvu
Tema beskućništva među LGBTIQ+ populacijom u Europi nije dovoljno istražena te nemamo podatke o tome koliki udio u ukupnom broju beskućnika čini LGBTIQ+ populacija, ni točne podatke o broju beskućnika. Dva su razloga tome: metodologija istraživanja ovog problema nije ujednačena te se beskućništvo u različitim državama različito definira (što je slučaj i u Hrvatskoj, o čemu smo već pisali). U Americi i SAD-u su, primjerice, od 25 do 40 posto beskućnika LGBTIQ+ osobe, što su izrazito visoke i zabrinjavajuće brojke. Ovo ukazuje na to da je ta populacija izloženija riziku od beskućništva. O ovoj temi smo razgovarali s Ninom Čolović, queer aktivisticom koja se u svom radu susreće s LGBTIQ+ osobama beskućnicima. Ona potvrđuje da još uvijek nema “istraživanja o LGBTIQ+ osobama u beskućnićkoj populaciji ili o socioekonomskoj situaciji u kojoj se nalaze za Hrvatsku ni za ijednu zemlju u regiji”, no ističe da se u svom aktivističkom radu susreće “s mladima koji su izgubili podršku obitelji zbog homofobije i/ili transfobije.“ Gubitak podrške dakle „nije samo emocionalan (što je dovoljno da ostavi traga na mladoj osobi koja tek treba stasati i stati na svoje noge) nego i egzistencijalan u najopipljivijem materijalnom smislu povlačeći sa sobom gubitak sigurnosti, krova nad glavom i najosnovnijih resursa za preživljavanje kao što su hrana i odjeća”, ističe Čolović.
Zašto su brojke iz dostupnih istraživanja tako visoke? Velik broj ljudi završi na ulici nakon što ih odbace obitelj i prijatelji, te vrlo često duže ostaju u statusu beskućnika zato što službene institucije ne prepoznaju njihove probleme ili ondje ne nailaze na razumijevanje. Kako navodi Čolović, “biti prepoznat ili razumijevan kao LGBTIQ+ osoba u društvu povlači za sobom diskriminaciju, kako u drugim sferama, tako i u zapošljavanju i na radnome mjestu. Nasilje u domeni prehranjujućega rada združuje se s nasiljem koje prožima obiteljske odnose. Nemogućnost zapošljavanja ili ostanka na radnome mjestu osobu prepušta obiteljskoj skrbi, koja kada zakaže, (…) primorava na ulicu ili iznalaženje raznoraznih privremenih rješenja za prenoćište ili hranu. LGBTIQ+ mladi, kada se za njih zatvori tržište rada i kada ih napusti obitelj, upadaju u svojevrsni prostor između, proždrljivi ponor iz kojega se teško uspeti van.”
Nameće nam se stoga još jedno pitanje – nakon ovakvog tipa nasilja doživljenog u vlastitoj obitelji – koliki je broj ljudi odbijen u prihvatilištima ili centrima za socijalnu skrb, a koliki se broj nije uopće obratio nikome za pomoć zbog straha od odbacivanja, osude i diskriminacije? Ovo bi moglo ukazati na činjenicu da se velik broj ljudi odlučuje uopće ne obratiti institucijama zbog straha od diskriminacije i odbacivanja, stoga su ove brojke potencijalno još i veće.
Kako je istaknula Čolović, navedena populacija se suočava s predrasudama i diskriminacijom od strane vlastite obitelji, tako da podaci nekih organizacija koje se bave ovom problematikom ukazuju na to da mlade ljude često roditelji izbacuju iz domova. Čolović još naglašava da „druga strana istoga nasilja, uz beskućništvo, svakako je ono koje se događa između četiri zida, unutar obitelji (ohrabreno i omogućeno istovjetnom parolom, ‘neka ostanu između svoja četiri zida’)“. Ovakav tip nasilja se „događa iza zatvorenih vrata“, potiho, a polazi od ideje da je „seksualnost i rod moguće preodgojiti, podučiti, što je ideja kojoj se korijeni nalaze u diskursu kojem je cilj patologizirati i obezvrijediti LGBTIQ+ živote“.
Iako je velikim dijelom to uzrok beskućništva LGBTIQ+ populacije, gubitak krova nad glavom ne mora nužno biti rezultat odbacivanja od strane obitelji i/li prijatelja, nego do istoga može doći i kada se osobe suočavaju s preprekama u pronalasku novog smještaja, kao i u pronalasku zaposlenja, što ljude može držati u trajnom siromaštvu i time mogu duže ostati u statusu beskućnika.
Veliki problem također predstavljaju i institucije koje sve ovo ne vide kao problem, pa nema dovoljno adekvatnih programa i stručnjaka koji se bave ovom problematikom te su nedovoljno pripremljeni (ili nisu uopće pripremljeni) za rad s ovom skupinom beskućnika. Kako se često navodi u literaturi, problemi s kojima se suočavaju LGBTIQ+ beskućnici su veoma slični problemima mlađe populacije beskućnika te se zbog sličnih problema znaju naći u statusu beskućnika – problemi u obitelji i u školi, ograničene socijalne mreže, traumatična iskustva, suicidalno ponašanje. Također su i u većem riziku od gubitka posla koji teže i pronalaze, alkoholizma i ovisnosti te im je otežan pristup institucijama zbog društvene i institucionalne stigme, šikaniranja i diskriminacije.
Usluge dostupne svima?
No vratimo se pitanju s početka. Tko točno dolazi u prihvatilišta za beskućnika; tko se ondje osjeća dobrodošlim? Do koje su mjere samo socijalne usluge dostupne onima koji su u društvu najranjiviji, poput žena i LGBTIQ+ populacije? Dakle, kako doći do pomoći i smještaja ako oni koji bi je trebali omogućiti ili joj olakšati pristup nisu educirani za rad s tom populacijom? Što se dogodi kada obitelj, još uvijek osnovna jedinica koja pruža pomoć i podršku, nekoga izbaci na ulicu jer se outao/la? S kakvim se problemima susreću navedene skupine?
LGBTIQ+ osobe u Hrvatskoj i u svijetu se suočavaju s većim rizikom od beskućništva. Stoga je potrebno više istraživanja tog problema, kao i bolja edukacija stručnog osoblja koji radi s beskućnicima. Kada smo upitali Čolović kakvi bi se koraci mogli napraviti za bolju pomoć toj populaciji, ona je istaknula da je „jedan od mogućih prvih koraka svakako sklonište za (ili sklonište koje je sigurno za) LGBTIQ+ osobe“. Navodi da je problem s postojećim skloništima taj da su velikim dijelom pod kontrolom Katoličke crkve čiji „odnos prema LGBTIQ+ osobama obeshrabruje mnoge da tamo zatraže pomoć ili da je zatraže komunicirajući otvoreno svoja iskustva i potrebe“. Skloništa je, završava, „potrebno vratiti pod okrilje državnih institucija koje primarno trebaju biti odgovorne za one najranjivije. Isto tako, nezanemariva je dimenzija i nedostatak stručnoga kadra koji ne samo da bi prigrlio LGBTIQ+ osobe nego i koji bi posjedovao znanja i vještine kako raditi s ranjivim grupama odnosno kako im pružiti podršku koja im je potrebna“. U konačnici, bilo kakav korak i potezi da se ovoj skupini pomogne bit će dobrodošli odgovori na probleme s kojima se ona suočava.
