Piše: Irena Omazić
Foto: Val Kerry (Flickr)
Nedavno je mrežom kružila ruska basna o mišu i mišolovki koju su s oduševljenjem mnogi lajkali i dijelili, a glasi ovako: “Jednog dana vidi miš kako seljak postavlja mišolovku. Miš ode i to ispriča kokoški, ovci i kravi. Svi mu rekoše: ‘Mišolovka je tvoj problem, to se nas ne tiče.’ Nedugo potom u mišolovku se uhvati zmija i ujede seljakovu ženu. Pokušavajući je izliječiti skuhali su joj juhu od kokoške. Zatim su zaklali ovcu da bi počastili sve one koji su je došli obići. Potom su zaklali kravu da bi nahranili sve goste nakon sahrane. Miš je svo vrijeme to gledao iz rupe u zidu i mislio o stvarima koje se, eto, nikog ne tiču…”
Ova priča savršeno opisuje stanje našeg društva i duh modernog čovjeka u BiH. Od zapada smo prhvatili ponešto, ne možemo reći da nismo. Svi gledamo isključivo svoja posla, ostali nas se ne tiču. Skoro da je tako. Okrećemo glave od problema koji nisu naši i ne utječu izravno na naš život. To se događa čak i u onim situacijama kad ne bismo trebali glavu okrenuti. Probleme ljudskih prava i sloboda rješavamo stihijski, kad zatreba i kad zagusti mi se hrvamo s administracijom. Kakav pristup, takvi i rezultati. No čini mi se da nije samo u pristupu problem. Mi točno znamo dokle sežu ljudska prava nas kao jedinke konstitutivnog naroda određene nacionalnosti i dalje ne gledamo i ne zanima nas.
Mnogo je situacija kada je trebalo dići svoj glas. Istina da bi to bio glas za tuđa prava, tuđe probleme i nepravde, ali poštivanje svih ljudskih prava dugoročno bi donijelo dobro jer bismo konačno počeli stvarati društvo u kojem je ljepše i ugodnije živjeti. No ovakvim se problemima pristupa logikom zašto bi se netko miješao/la u stvari koje se njega/nje ne tiču. Najčešće se većina problema sa kršenjem ljudskih prava svede na osuđivanje i priču “sam je tražio/la, zašto se nije ponašao/la kao i svi normalni ljudi.”
Problemi sa zaštitom i prihvaćanjem ljudskih prava drugog čovjeka uzrokuju strah da bi prava jednog čovjeka mogla ugroziti prava drugog. Još uvijek postoje shvaćanja da prevelika sloboda koju imaju drugi ili “drukčiji” od nas mogu ugroziti naš integritet. O ovoj temi razgovarala sam sa psihologinjama iz Fondacije “Krila nade”, Belmom Žiga i Elske Thaden. O uzrocima zbog kojih ovi strahovi nastaju kažu:
“Diskriminacija članova LGBT zajednice predstavlja djelić šire slike o diskriminaciji manjinskih grupa. Nedavna studija u Evropi (Zick, Küpper, Hövermann, 2011) o stigmatizaciji i diskriminaciji pokazuje da su predrasude prema manjinskim grupama međusobno povezane. Studija navodi da su seksizam, homofobija, rasizam, antisemitizam te anti-imigrantski stavovi dio jednog devalvirajućeg stava o članovima/icama manjinskih grupa. Uvjerenja koja opravdavaju diskriminaciju manjinskih grupa se temelje na predrasudama i stereotipima, uz osnovnu pretpostavku da je jedna grupa bitno drugačija od ostalih i da se može opisati kroz set određenih karakteristika. Predrasude i stereotipi kao takvi mogu biti pozitivni i negativni. Nekoliko teorija socijalne psihologije ima za cilj objasniti šta se nalazi u podlozi isključivanja manjinskih grupa u društvu kao i doživljenu prijetnju ako se članovi/ice manjinskih grupa bore za svoja prava, kao što to rade članovi/ice LGBT zajednice. Teorija socijalne dominacije smatra da se društvo temelji na socijalnoj hijerarhiji gdje jedna dominantna grupa polaže prava na socijalne privilegije te zadražava status quo kako bi zadržala svoje privilegije. Kako bi održala status quo i svoje privilegije, dominirajuća grupa održava svoju ‘superiornost’. Ovakva postavka daje legitimitet diskriminaciji manjinskih grupa. Promocija LGBT prava može biti shvaćena kao prijetnja položaju grupe koja teži da dominira, prijetnju postojećem statusu quo. Doživljaj prijetnje ne mora nužno biti povezan samo s pozicijom u društvu. Može se povezati i sa strahovanjem dominirajuće grupe da bi se promocijom prava LGBT manjine dobro definirane granice vlastitog pozitivnog identiteta mogle promijeniti ukoliko se da pozitivna pažnja članovima/icama LGBT zajednice. Pozitivnija slika o LGBT zajednici predstavlja i ‘prijetnju’ vrijednostima dominirajuće grupe.”
Osiguravanje i poštivanje ljudskih prava i dostojanstva ne funkcionira jednostavno i jednolinijski. Život današnjeg modernog čovjeka (čak i ovog u BiH) funkcionira kao mreža. Sve je uzrok i sve je posljedica. Tako je i sa ljudskim pravima. Prava jednog čovjeka ne mogu postojati i funkcionirati samostalno bez ikakve relacije sa pravima drugih ljudi s kojima živimo.
Čvrste granice koje će razgraničiti šta jeste naše ljudsko pravo, a šta nije, ne mogu biti rješenje problema. Podjelama stvaramo bolesno društvo koje je samo sebi teško, a to je još jedan problem kojeg još nismo postali svjesni.
