Nedavno objavljen dokumentarni serijal Ona se budi (2022), autorice Mie Bjelogrlić, dočekan je na regiolnalnoj sceni sa veoma pozitivnim i ohrabrujućim reakcijama. Čini se da je najveći aplauz upućen činjenici da se, na našim prostorima, konačno, na gledanoj televiziji, emitovao dokumentarni serijal u kojem niz osviještenih žena bez zadrške progovaraju o svim patologijama savremenog društva i progresivnog patrijarhata.
PIŠE: Nikolina Todorović
Na tom tragu, za mene je gledanje ovoga serijala, između ostalog, u prvom mahu značilo kontinuirano prepoznavanje tema i problema o kojima sam, kao feministkinja i žena, pozvana da svakodnevno promišljam, ali istovremeno i neprekidno bolno ponovno iščuđavanje na sve izgovorene potresne i pažljivo detektirane primjere i probleme.
Stoga, rekla bih da pritužba koja, s vremena na vrijeme, ispraća ovaj serijala, a koja se fokusira na to da sama ideja serijala nije originalna, po mom sudu uistinu nije utemeljena, a ponajmanje nije korektna. Prvenstveno, ono što je značajno prepoznati u ovome serijalu zaista nije uopšte činjenica da, eto, po prvi put žene na našim prostorima progovaraju o patrijarhatu. Naprotiv, ono što je najpohvalnije u ovome projektu, i kako bi se on možda i trebao najprije shvatiti, jeste to da se iznova, još jednom, još hrabrije, još, glasnije, još smislenije, još vidljivije, ponovno iz ženske perspektive, ponovo u projektu koje su osmislie pametne i profesionalne žene, progovara o položaju žena unutar patrijarhalnih normi – kroz zanimljivu dokumentarističku strukturu i koncepciju.
Naravno da se o ovim temama govorilo i pisalo – govori i piše – na slične ili još promišljenije načine, zahvaljujući različitim generacijama feministkinja i borkinja sa naših prostora. Ali serijal Ona se budi, zapravo, i jeste važan upravo zbog toga: jasno je da se oslanja na teško i naporno izborene prostore slobode. Sublimira i ocrtava feminističke teme i najveće izazove sa ovdašnjih prostora.
Ovo je, naime, serijal u kojem se, na nezanemariv način, može opipati naslijeđe feminističke borbe na našim prostorima. To se ponajbolje može osjetiti i doživjeti po glasovima mladih žena koje hrabro progovaraju u ovome dokumentarcu i koje, prije svega, imaju iznimno koherentan, sveobuhvatan, transparentan i artikuliran feministički glas i senzibilitet prema značajnim temama.
U serijalu govore: Isidora Simijonović, Milena Radulović, Iva Ilinčić, Biljana Srbljanović, Lepa Brena, Latinka Perović, Dubravka Stojanović, Marina Marković, Jelena Zorić, Marija Babović, Jovana Gligorijević, Dženeta Agović i Marija Desivojević Cvetković. Odnosno, široki korpus žena različitih profesionalnih predznaka: glumice, dramaturškinje, sociološkinje, grafičke umjetnice, istoričarke, pjevačice… Serijal je podijeljen u pet epizoda, koje su u ovome trenutku za gledanje dostupne na YouTube-u, a u kojima se uistinu zahvata raznovrstan spektar tema – fizički izgled, majčinstvo, seksualnost, nasilje nad ženama, seksualno zlostavljanje, hrvanje sa tradicionalnim očekivanjima, svakodnevni izazovi žena u savremenom trenutku, očekivanja, trpljenja, pa sve do tema poput žena u širokom historijskom pregledu, ali i žena unutar pravnih, ekonomskih, političkih i društvenih aspekata.
Premda je ovo dokumentarac u kojem se progovara o položaju žena u Srbiji, regionu ali i uopšte, rodnoj nejednakosti, tipiziranim stajalištima i očekivanjima od žena, prividnoj slobodi u kojoj tobože živimo, istina je da je riječ o serijalu koji je orijentiran prema vrlo širokoj publici.
Uostalom, prema riječima autorice, dokumentarac i jeste nastao kao posljedica nedostatka javne diskusije o veoma složenim i važnim temama. To je sušta istina. Zbog toga je upravo značajno da serijal Ona se budi ne samo da pokreće javnu diskusiju, osvaja javni prostor, prijeko potrebnu vidljivost, nego to čini na neposredan i svima vrlo razumljiv način.
Na koncu serijala podcrtana je sljedeća misao: Pokušajmo stvoriti društvo bez nasilja. I to je jedna od posebno značajnih postavki ovog dokumentarnog serijala – osvijestiti da je nasilje destruktivno, u svakom pogledu. Slijedom toga, nasilje u porodici, na primjer, rezultira time da je porodica nesretna i osuđena na raspad. Ovaj primjer je značajan utoliko više jer pokazuje kako patrijarhat sam sebe razara time što nije u stanju ostvariti se u nečemu što drži kao vlastitim svetim mjestom: tradicionalna heteronormativna porodica u kojoj se zna ko je glavni – i na čelu države, i na poslu, i u kući.
Temom seksualnog nasilja ovaj serijal se bavi i kroz svjedočenja Milene Radulović i Ive Ilinčić. Zašto je ćutala? Zašto se vratila? Zašto nije prijavila? – pitanja su koja su obilježila početak prethodne godine i izazvale jednu od najsmislenijih i najotvorenijih javnih diskusija o tome šta zapravo znači seksualno nasilje i uznemiravanje. Preciznije, inicijativama Nisam tražila/Nisam kriva/Nisam sama – napokon se, možda i po prvi put, otvoreno progovorilo i javno diskutovalo o tome šta je seksualno nasilje. Jer – ispostavilo se da ga uistinu mahom ne znamo niti prepoznati. Osim toga, shvatili smo i to da se kao društvo zaista ne znamo ophoditi prema ženama žrtvama seksualnog nasilja. Ne samo, dakle, da zakoni znaju poniziti i dehumanizirati žrtvu, nego vrlo često izostaje i ljudska empatija i osviještenost prema situacijama i stanju u kojima su žene žrtve. Trpljenje, tišina, psihička i emotivna prelamanja, fizička samoozljeđivanja – sve su to procesi koje žrtve prolaze same godinama i u tišini, a onda kada se ohrabre da progovore, dočeka ih pitanje: Zašto si šutjela? ili konstantacija: Sama si tražila.
Jedna od najpotresnijih epizoda u ovome serijalu jeste upravo ona kada Milena Radulović ispovijeda svoj razgovor sa psihoterapeutkinjom. Nakon što je objelodanila svoju traumu, psihologinja je od nje zatražila da jasno i naglas kaže da nije kriva. I zaista, najvažnije što treba da kažu žene žrtve nasilja jeste – Nisam kriva.
Mnogo je važno i to što je upravo Milena Radulović započela temu o jednom od najkrupnijih i najtradicionalnijih stanja u kojima su žene sa Balkana tako udomaćene. A to je – trpljenje. Radulović veli da je to koliko možeš da istrpiš zapravo postao ženski kapital. Na tom tragu, iznimno mi se dopao optimizam sa kojim Milena Radulović zaključuje da se stvari polako mijenjaju pravo zbog toga jer su se ženska trpljenja pretvorila u snagu.
Kada je riječ o promjenama, one su neosporivo u procesu. Utoliko više, polako se bar napuštaju sive zone, ušutkivanja, tabuiziranja… No, sloboda i promjena nisu isto. Nemoguće je zanijekati činjenicu da svjesno ili podsvjesno, nametnuto, izmanipulisano, naučeno, naređeno, podređeno, kako god, žene i dalje robuju mnogim očekivanjima, kapitalističkim i tradicionalnim normama, patrijarhalnim okvirima, neuređenim i stereotipnim državama i javnim institucijama, ali i kućama, domovima, u kojima je uvijek čekaju ženski poslovi, neplaćeni rad kojem se vraća nakon napornog, obično potplaćenog, posla.
Vodi računa o izgledu, ali nemoj da preteraš; preteraj, ali dok te on gleda; damski; reci šta misliš, ali ne provociraj; ne talasaj; zvocaj, ali sa dozom humora, budi slatka; ugrizi se nekad za jezik… Liče li ove stereotipne zapovijedi na slobodu? Naravno, ne. Jer to nije sloboda, to je podređivanje. Serijal Ona se budi otvara mnogo značajnu temu, a to je kapitalistički i društveni nametnuti imperativ – da žena bude prirodna ljepotica, njegovana, stidljiva, poštena, dama. Tema ljepote i fizičkog izgleda i atraktivnosti, kako je lijepo naznačeno u ovome serijalu, danas se u patrijarhalnom svijetu usko veže sa moralom žena. Ako nisi dama – nisi žena, ako si pretjerala sa šminkom, silikonima, obukla prekratko, nasmijala se preglasno – ti si nemoralna.
Još jedna od posebice važnih tema koje pokreće ovaj serijal jeste pitanje ženske seksualnosti. Od žena se i dalje očekuju da budu objekti, predmeti muške požude, da uljepšavaju prostore u kojima se nađu. Obično se seksualizacijom žena prodaju određeni predmeti i stvari. No, kada se treba najotvorenije progovoriti o čulnostima i seksualnosti, tada žena mora da zašuti. Ne bi smjela govoriti o seksu, ne bi smjela niti uživati u njemu, morala bi misliti na reprodukciju, ne bi smjela biti sa previše partnera, ne bi smjela dozvoliti da se za nju kaže da je laka žena. Ukratko, kako zapaža Isidora Simijonović: Od žene na Balkanu se očekuje da bude seksualizovana, ali još se ne dozvoljava da bude seksualna.
Nije to za ženu – koliko smo samo puta čule tu rečenicu, i dan-danas se od nju sudaramo, zabijamo se u nju kao od najdeblje zidove koje uprkos svemu ipak nekako valja probiti. Jelena Zorić, novinarka, u serijalu Ona se budi iz vlastitog potresnog iskustva govori upravo o tome: o djevojčicama koje sanjaju da će biti novinarke, već od devete godine govore – Nije to posao za tebe, jednog dana ćeš se udati, imati djecu, nećeš moći ići na opasna mjesta i biti uvijek aktivna.
Tako, još uvijek se djevojčice od najranijeg djetinjstva spremaju za udaju. Uče se tome da peru, kuhaju, raspremaju, ali ne zbog njih samih, nego da bi sutra bile dobre supruge i majke. Posljedice toga osjećamo svaka od nas: nesigurne smo. Gotovo bez izuzetka smatramo da nismo dovoljno dobre za neki posao kojeg bi se muškarac, s druge strane, prihvatio olako čak i svjestan da nije dobar u tome.
Novinarka Zorić je u ovome serijalu mnogo lijepo primjetila još jednu važnu stvar. Naime, progovorila je o tome kako je jedno za svoj hrabri i požrtvovani rad dobila kompliment da je hrabra kao muško. To je zaista jedan od najživotnijih primjera rodne nejednakosti. Dobro ti radiš svoj posao, ma evo, sposobna si zamalo kao muško – tako doslovce zvuči kolektivno mišljenje o ženama direktorkama, novinarkama, ekonomistkinjama, astronautkinjama, doktorkama, pjevačicama, kuharicama, o ženama na bilo kojim funkcijama i poslovima. E, baš si to momački odradila – potkrade nam se u jeziku. Ona je direktorica sa muškim mozgom i snagom – kaže se pokatkad kad se hoće pohvaliti biznismenka. A što to zapravo znači jako dobro znamo. Osjetimo to na vlastitoj koži. Znamo to i dok svakodnevno svjedočimo tome da su žene, na primjer, u politici obično pretvorene u pasivne brojeve. Popunjavaju statistiku, dok su važne pozicije i odluke u rukama muškaraca, očeva, predsjednika…
No, postoji jedan trenutak u koje žena može dobiti verifikaciju cijelog društva. Trenutak kada postaje značajna u očima kolektiva. To je trenutak kada postane biološka majka. Premda i tu ima mnogo stranputica, jer nije isto biti majka u heteronormativnoj porodici, i biti, na primjer, samohrana majka sa osamnaest godina. Ostvariti se kao majka, znači ovjeriti svoju ženskost. O tome ovaj serijal progovara. To što nisam majka, ne čini me više novinarkom a manje ženom – jako lijepo obrazlaže novinarka Zorić.
Na kraju krajeva, mnogo je važno što dokumentarni serijal Ona se budi završava u tonu koji nas upozorava na sljedeće: teško stečena prava se vrlo lako mogu izgubiti. Zbog toga je uvijek iznova važno ne opuštati se, ne prekidati borbu, ustrajavati u nastojanjima da se odričemo tradicija i uloga koje nas unesrećuju. Pobjede koje su za žene izborene u socijalizmu, nanovo su se, na primjer, dijelom izgubile od sredine devedesetih i u vrijeme rata. Plitke nacionalističke ideologije i narativi za vrijeme nemirna vrlo su prisno udružene sa patrijarhalnim hijararhijama. Nije slučajno da se i ovaj serijal završava opomenom kako su patrijarhalne strukture moći stravično uznapredovale od početka devedesetih do poraća. Sad je, čini se, pravo vrijeme da se zapitamo šta nam je naša borba dala, dokle smo, i kako dalje – u svim zamislivim sferama. Ona se budi, poziva nas da mislimo upravo o tome: novim borbama i promjenama.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
