U istraživanju jedne teme poslužila sam se knjigom koju sam površno pročitala i ostala zapanjena njenom površnošću, ali i popularnošću koju je stekla širom svijeta – Pedeset nijansi sive. Uredu, da nisam čitala Markiz de Sada i njegovu Justinu ili nedaće kreposti možda bih i ja pala pod uticaj te blage S&M bajke o djevojci koja upoznaje tog tajanstvenog i mračnog Kristijana. Ovako sam ostala mlaka. Nisam se ni navlažila, bogami, čitajući tu limunadu. Ali uputila sam se u temeljito istraživanje da vidim šta se dešava sa sado-mazo odnosima u krevetu pa i šire!
Bila sam djevojčica, malena i fina i igrala sam se raznih igara sa djecom iz komšiluka. Jedno lijepo popodne došli su malo stariji dječaci, pred ulazak u pubertet, i predložili su da se igramo policije. Nisam se snašla, a znala sam da mi je mama prijetila policijom uvijek kad bih joj rasturila nešto u kući i kad nisam slušala. Jedan od dječaka je bio sladak ali sa nekim čudnim sjajem u očima poput nekog vuka ili lukave lisice. Uglavnom, preko stola su napravili šator koji je bio zatvor, a onda odredili pravila ostaloj djeci. Ustala sam jer mi se piškilo, a lukavi dječak je skočio i rekao da sam prekršila pravilo. Svi su se smijali, meni su ruke i noge svezali čvrsto i odvukli su me u zatvor! Htjela sam vrištati, a onda su mi začepili usta nekakvom krpom. Shvatila sam da jednim dijelom uživam, a nisam znala zašto. Dok sam ležala bespomoćno neka vrsta ugode se širila mojim tijelom i pomokrila sam se u svojoj bespomoćnosti… i nekako mi je godilo. Igra se uskoro završila, a ja nisam znala šta se zapravo dogodilo sve do svog puberteta.
Mazohizam, sadizam, svingeri, mijenjanje uloga, fetišizam, igre i igrice… Kao zrelija dama sam otkrivala šta volim u krevetu, a kroz različite partnere i partnerke, svoje sam ideje ostvarivala s više ili manje uspjeha. Ono što znam je da ne mogu odrediti kad je igri u odnosu zapravo kraj. Naravno da lance, bičeve, lisice i okove nećemo nositi na sebi ili na svom partneru kroz grad, iako to djeluje nekima veoma primamljivo u rubovima mašte ili kao konkretna izvedba. Ali postoje druge vrste okova koje sam otkrila u svojim sadističkim i mazohističkim vezama. Ooh, kako su ti okovi teži, jer ne pružaju nikakvu kompenzaciju u vidu orgazma. Moja sreća je što sam mazohistkinja. A kad se radi o mazohizmu u kojem čovjek uživa sadizam gubi smisao i svoj krajnji cilj – da nanese bol, kontrolu, pokoru, pobjedu i nadjača drugu stranu. Kako nekome tko uživa u bolu zapravo nanijeti bol? Uskoro sam otkrila druge sfere blagog, ali korjenitog sadizma u svojim vezama. Bile su to na početku neprimjetne stvari koje sam uvidjela kroz širu sliku. Naivno sam vjerovala da sadistički odnos ostaje u krevetu. Ne uvijek. Posebno se sjećam detalja u jednoj burnoj vezi – prekida u sred rečenice, naručivanja pića umjesto mene, određivanja polaska kući, komentara da sam se udebljala, kritika na račun odjeće, ponašanja, glasa i svega oko mene. Bile su to sitnice na koje sam pristala ne shvatajući da se naša igra proširila izvan našeg kreveta. A onda sam počela piti tu jednu čašu više, sama se vraćati kući, jesti jedan tanjir više u inat, oblačiti se još provokativnije, isticati grudima i otkirvati stomak, koji su nekad doslovno ispadali na zabavama, koktelima i po restoranima, a glas sam pojačala za tri oktave (nekad i za pet).
Sadizam i mazohizam su izašli iz našeg kreveta kroz otvorena vrata i ušli u naš život, a ja sam to nesvjesno dopustila (naše svjesne uloge, koje smo dijelili u vezi, držale su ta vrata širom otvorenima). Propadala sam kao žeton za koji u vanjskom svijetu, izvan kreveta, nema nagrade, nema kompenzacije, bespovratan je! Uskoro je naš odnos postao mučniji. Svađe i komplikacije, a susreti u krevetu sve napetiji i slobodniji – znala sam biti modra, išamarana, izbičevana (ali tu sam bila na svom terenu). Problemi nastali izvan kreveta, u krevetu su nestajali. Ipak, nije se moglo dobro završiti. Dovodili smo druge žene i muškarce u naš svijet pun pravila, kazni i igrica, a glad i nezasitost su rasle… Svakim novim susretom, širili smo carstvo orgija. Postala sam kraljica koja vlada, uz svoju jaču polovinu, golim tijelima.
Vremenom, u mijenjanju uloga sam se sve lošije snalazila, kao i u nepreglednom spektru ljudskog ponašanja, afiniteta i ukusa u seksu… Izgubila sam se. I onda sam pretjerala. Probudila sam se jedno jutro. Ustala sam na lijevu nogu, a kad ustaneš na lijevu nogu popij viski na desnu ruku. Napravila sam jaku kafu, nasula viski u nju, dodala i šlag, a onda se pogledala u ogledalo. Modra, izmorena, slomljena i podbula deset godina starija. Pogledala sam posteljinu na podu i vidjela kako se poput nekog gustog mlijeka razlila sa kreveta. Tad sam shvatila šta se događa oko mene i sa mnom. Krevet je svijet za sebe, a ne za svijet oko sebe. Taj krevet i ta posteljina bili su razliveni svuda po sobi, po mojim stvarima, po mom tijelu i po mom životu, a to nisam smjela dopustiti. Popila sam kafu. Istuširala se. Sredila i našminkala, spakovala kofere i napisala klišej pismo. Ljubavi, pored svih stvari u kojima smo se pronašli i dijelili ih u noćima i danima strasti, postojale su granice koje smo, nazalost, prešli i ja sad ne znam kuda me vode i dokle ću stići? I ne želim to saznati. Hvala na zajedničkom putovanju do ove stanice. S ljubavlju, Hainsia. P.S Ljubav ne mora uvijek da boli.
Hainsia Olindi
