Da me neko pitao da napišem neku svoju priču, pomislio bih da ja baš i nemam mnogo toga da napišem o sebi što bi bilo interesantno nekome ko bude to čitao. Ja sam, takoreći, običan frajer, kao i svi drugi, obrazujem se, radim, izlazim, imam prijatelje_ice, imaju i oni_e mene, živim jednim mirnim životom, ama ništa toliko posebno čime bih se isticao. Ništa osim jednog. E, zbog tog jednog ja bih mogao ne da napišem ovaj tekst nego recimo dva-tri obimna toma. Da, toliko je složeno. Razmišljao sam šta napisati, a da bude od koristi i drugim ljudima, jer mislim da bi bilo dobro da ovo moje pisanje ima i neku primjenu. Možda je najbolje da napravim jednu kratku retrospektivu onoga što mi se dogodilo za mojih 20 i kusur godina života, a nadam se da će neko da se poistovjeti sa onim što će pročitati, da će izvući pouku, savjet, ili da će se osjetiti shvaćenim. Još dok sam bio dijete, malo prije nego sam krenuo u školu, nisam se razlikovao od dječaka tog uzrasta. Imao sam loptu, improvizovanu drvenu pušku, praćku, poderana koljena od sakrivanja i pucanja u imaginarne neprijatelje, pravo muško dijete, mali kabadahija. Imao sam i drugove, tu iz ulice, i s njima sam išao u trešnje, igrao se fudbala, a tu i tamo bi se našla i neka djevojčica, ali s njom bih se na kraju uvijek potukao i sve bi kulminiralo sa šakom njene kose u mojoj ruci. Nisam se igrao sa lutkama, barbikama, nisam bio mamino dijete i kod mene tada nisu postojali elementi na osnovu kojih različita djeca tog uzrasta često bivaju podložna provokacijama, maltretiranju, izazivanju itd. Nisam osjećao privlačnost prema istom spolu.
Pojma nisam imao šta znači gay. Bilo je rano. Kada sam pošao u osnovnu školu, pa sve do završetka iste, nije se mnogo toga promjenilo, s tim da se kod mene malo poslije počela razvijati svijest da postoje gay ljudi i ko su ustvari gay ljudi. U većini slučajeva saznanja o pojmu gay su dolazila od strane okoline u kojoj sam se tada nalazio, i ti opisi su bili dosta negativni, ponižavajući, a samo društvo je bilo neprijateljski nastrojeno prema tom terminu, a i na onoga kome bi se okačila ta etiketa. Bio sam svjedok psihičkog i fizičkog maltretiranja istih. Znate ono, uvijek ima jedan dječak koji je malo isfeminiziran, šutljiv, povučen i na njemu se negdje uvijek kola lome kada treba nekoga maltretirati. E, pa ja sam se toga baš nagledao. Nažalost. Sjećam se da, kada bi se dešavalo nešto takvo, bilo mi je žao takve djece, ne zato što sam ja bio isti kao oni, jer tada još uvijek nisam bio svjestan toga, već zato što nisam mogao da trpim ničiji bol. Dosta zreo i jak osjećaj za jedno dijete. Poslije, kada sam malo očvrsnuo počeo sam da ih branim, vučem na stranu da ih ne maltretiraju, bio sam jedna vrsta medija izmedju agresivne grupe dječaka s jedne strane, i nekog tamo ni krivog ni dužnog dječaka s druge strane. Naravno, dobio bih i ja neki kometar zato što sam na njihovoj strani, ali sam na to uzvraćao batinama. Tukao sam se i šakama i nogama i glavom, da umanjim nečiji bol. To je neki početak moje borbe za ljudska prava, doduše dosta djetinjast i nezreo. Ovo je samo primjer, postojala su i druga djeca koja su imala razumijevanje i koja nisu davala značaj tome da li je neko isfeminiziran, da li ima samo žensko društvo, ma, sve ono što je pravilo razliku izmedju dječaka i djevojčica, ali iz ove perspektive kod nas su čak i mala djeca veliki homofobi i stvarno su spremna na veliku mržnju za šta može da se okrivi pogrešan odgoj od strane roditelja/odgajatelja koji ne ukazuju na razumijevanje i poštovanje, već naprotiv razbuktavaju mržnju. Čini mi se da su nasilju posebno bili izloženi dječaci, dok recimo djevojčice u mnogo manjem omjeru, pa zbog toga moja sjećanja su više bila skoncentrisana na njih, izvinite žene. U medjuvremenu sam se zaljubio i odljubio 3-4 puta, u djevojčice. Školska ljubav. Malo šetnje, malo za ruku, neki poljubac i to je to. Bilo je iskreno i nevino. Eno, još mi na zidu ispred kuće piše ja+ona u srcu, ispisano masnom bojom. Kada se završila osnovna škola i počela srednja, počele su da se dešavaju i promjene u meni. Velike promjene. Ja sam negdje na početku škole počeo da treniram atletiku i bio sam okružen muškarcima koji su bili, objektivno rečeno, zgodni, ali ni tada nisam imao nikakav „klik“. Ništa. Mogao je ne znam ko da bude pored mene, ja sam gledao te ljude kao poznanike, neke kao prijatelje, moje društvo sa treninga. Isto tako je bilo i u školi.
Imao sam neke svoje obaveze, posvetio se školi, radio nešto usput, moja seksualna orijentacija mi nije bila ni na kraj pameti. Ponekada bih razmišljao o drugim ljudima za koje se govorilo da su gay, ali ne u seksualnom smislu, već više iz neke radoznalosti, kako to kod njih funkcioniše, neka skroz benigna pitanja. Kako je vrijeme prolazilo i kako sam ja odrastao, neke stvari su mi postajale jasnije, a moja zanimanja konkretnija i usmjerenija. Ta faza je kod mene na sreću tekla mirno. Nije bilo većih oscilacija, promjena u ponašanju i stvarno nikada nisam doživljavao nasilje od strane okoline, logično, jer niko nije znao ono što sam ja znao. Sa biloškim sazrijevanjem moja seksualna orijentacija je već dolazila do izražaja, i osjećao sam dosta jasnu privlačnost prema nekome ko bi mi se dopao, ali sve se završavalo na tim nekim pogledima, mojim mislima i to mi je tada bilo sasvim dovoljno. Taman. Poslije završene srednje škole krenuo je fakultet, recimo mnogo slobodniji period gdje ste zreliji, spremniji, odlučniji, itd. Upravo u tom periodu i ja sam sebe ostvario kao ličnost, tačno sam znao šta želim i radio na tome. U početku je bilo malo teže zato što su postojale određene okolnosti, prepreke, nemogućnosti, ponajviše zbog sredine u kojoj sam živio, a i dan danas živim. Međutim, nisam bio sam. S vremenom su dolazila nova poznanstva, prijateljstva, kontakti. S vremenom sam upoznao i žene i muškarce koji nisu imali heteroseksualnu orijentaciju i nije im bio problem da mi to kažu. To je jako lijepo i korisno kada imate povjerenje prema nekome i možete da mu priznate nešto što je vaša najintimnija tajna. Pretpostavljam da mnoge ljude upravo to muči. Nemogućnost da podijele sa nekim svoje probleme, tajne, pitanja, sve ono što je vezano za seksualnu orijentaciju, a nemaju s kim da razgovaraju o tome. Zato bih ja stavio akcenat na izgradnji prijateljstava koja obiluju podrškom i iskrenošću, pogotovo ako ste dio neke manjinske skupine. Može mnogo da vam pomogne. Sve ostalo što bih mogao reći o sebi spada u jedan domen privatnosti, ali mogu da kažem da sam se par puta zaljubljivao, imao fer i korektan odnos sa osobama koje sam birao za partnere. Bio sam dosta sretan. Nisam razmišljao o tome kao da je to nešto neprirodno. Ja, ustvari, nisam bio opterećen svojom orijentacijom i možda zato je to kod mene sve nekako išlo glatko i mirno. Naravno, kao i kod svakoga, bilo je padova i trzavica, ali sve to lakše prolazite kada shvatite da idealan, savršen, odnos između dvije jedinke koji gledamo na fimu ne postoji. Postojimo mi takvi kakvi jesmo. Danas mogu da kažem za sebe da sam postao osoba kojoj različitost ne predstavlja prepreku i opterećenje, kao što nikome ne treba da predstavlja, već upravo uživam u toj različitosti i živim život onako kako sam ga i zamislio. Život pun ljudskosti, razumijevanja za različite ljude, volje da se borim da i drugi ljudi nauče da prihvataju različito. Bio bih slobodan da kažem da je to ispravan put. Probajte, lijepo je.
Tekst preuzet iz publikacije 18+. Knjiga o nešto drugačijim muškarcima.
