Od jednog našeg čitatelja dobile smo komentar izazvan pojavljivanjem sadržaja sa stranice Zaustavimo Zakon o Istopolnim Brakovima u BiH Novo koja se nedavno pojavila na Facebooku. Objavljujemo komentar jer smatramo da je bitno ukazati na govor mržnje u online prostoru, te vas molimo da prijavite ovu stranicu koja širi govor mržnje i dezinformacije o istospolnim partnerstvima.
Piše: V. B. Borjen
Nisam pretpostavio da ću, ustavši rano u subotnje jutro, već početi nešto da pišem. Na to me, međutim, podstakao sadržaj koji je poznanica podijelila na Facebooku i tako sam, nepozvan ali izazvan, počeo da pišem komentar koji se pretvorio u paragraf, a onda u dva paragrafa, a onda je bio toliko dug da više nije mogao stati u samo jedan komentar ispod jedne slike prema ograničenjima mreže, i tako je postao člankom. (Člankom se ne rađa, člankom se postaje?)
Kratko ću opisati sliku, jer bi bilo posve kontraproduktivno dijeliti ju uz ove retke; zbog dijeljenja su isti, uostalom, i nastali. Ruka iza FB stranice „Zaustavimo Zakon o Istospolnim Brakovima u BiH Novo“ (pismenost im, između ostalog, nije jača strana, stoga im je i naziv polupismen) postavila je fotografiju na kojoj muškarac, odjeven u kožnu odjeću, na uzici vodi nekoliko drugih muškaraca, odjevenih u kožne „pseće“ kostime. Učesnici su to neke parade ponosa tko zna gdje u svijetu, i očevidno pristaše BDSM seksualnih igara koje, uz pristanak svih strana, igraju odrasle osobe. Razlog zašto su oni na paradi ponosa očit je možda ostalim seksualnim manjinama, ali je preširoka tema da bih ju ovdje otvarao. Suština fotografije i komentara uz nju, a koji jednako pismeno kao i naziv stranice glasi: „Ako ne zaustavimo zakon o istospolnim brakovima. GEY parade ce se finansirati iz budzeta a mi i nasa DJECA ce ovo morati da gleda. LIKE i SHARE stranicu kako bi vise ljudi vidjelo“, jeste da se parada ponosa predstavi kao nekakav devijantni događaj koji prijeti dobrom odgoju „nase DJECE“, krade novac od našeg poreza, a mi ćemo još sve to morati i da gledamo. Kuku! Ispod tog sadržaja, koji je moja poznanica Zuhra onda podijelila i na svom profilu uz pomalo zbunjujući komentar kako je zamišljena nad idejom parade ponosa i kako je ona oduvijek voljela obične ljude i da nije važno tko su ni šta su oni, izvjesna Š. R. napisala je jedan prosvjetljujući komentar na ne znam kojem tačno jeziku, uglavnom „bez padež“, kako je to jasan primjer đavolskog naroda i gluho bilo (da ih moramo gledati dok se šetaju, jelte).
I tako sam počeo da pišem odgovor Zuhri, poznanici čija me je majka kao bebu neko vrijeme čuvala dok bi moji roditelji bili na poslu. Zuhri koja je draga i vesela osoba; koja znam da ne mrzi nikoga i koja možda samo ima onaj isti strah od nepoznatog i nedoživljenog, prirođen većini ljudi. Kada mi je prijateljica Azra u Budimpešti 2009. godine napomenula da moram naučiti da biram bitke kada se objašnjavam s ljudima, mislila je baš na ovakve situacije. Ali držim da je vrijedilo za Zuhrino bolje razumijevanje ostaviti kojih sat i pol vremena i napisati ovaj članak.
Draga Zuhra, dijeliš sadržaj sa fašističke stranice. Na slici je jedna vrsta parade ponosa u velikim gradovima Zapada, poput San Francisca, gdje je to vjerovatno najveća zabava godine, za sve ljude, bez obzira na vrstu seksualne orijentacije i ostalih im identiteta. U tom smislu, parada ponosa u takvim gradovima gotovo da i nema svrhu koju bi imala kod nas i općenito nije ništa vise raskalašena od, recimo, Oktoberfesta u Minhenu, na kojem se često dešavaju ozbiljne scene nasilja, jer je šest i pol miliona ljudi alkoholizirano više od dvije sedmice, premda je to događaj koji je „tradicija“ patrijarhalne i vrlo heteroseksualne društvene zajednice. Svake godine na tom festivalu piva veliki broj žena bude silovan. Ne vidim da je itko ikada od mojih prijatelja podijelio sliku na kojoj se osuđuje postojanje Oktoberfesta ili konzumaciju piva naveo kao razlog za zabrinutost o odgoju „naše djece“.
LGBTQI zajednica kod nas u BiH praktično i ne postoji (što ne znači da ne postoje LBGTQI pojedinke i pojedinci; neheteroseksualnih osoba je bilo oduvijek i bit će ih bez obzira na okolnosti u kojima se rađaju), i zato ono malo organizacija koje se batrgaju u borbi za najosnovnija ljudska prava trebaju našu podršku, a ne osudu i ovu vrstu neinformiranosti. Pogledajmo, recimo, paradu ponosa u Zagrebu koja se održava već 16 godina. Niti je Hrvatska postala gore mjesto za živjeti time što je ljudima drugih seksualnih orijentacija dozvolila da se jednom u godini prošetaju s duginom zastavom i možda drže osobu koju vole za ruku kao i svatko tko je zaljubljen, niti je zbog ono malo slobode koju su tim povorkama seksualne manjine uspjele izvojevati ikome oduzeta njegova vlastita sloboda da bude šta hoće i živi kako hoće, te odgaja svoju djecu kako misli da treba. Na kraju krajeva, argument da će „nasa DJECA“ to morati da gledaju je priglup, iz makar dva razloga. 1. Pretpostavlja da je biti neke druge seksualne orijentacije nešto loše, čega bi se trebalo stidjeti (eto ti razloga zašto je parada – „parada ponosa“; riječ „ponos“ tu stoji u smislu odbijanja da se osjeća društveno nametnuti stid spram nečega što je ključnim dijelom nečije prirode i što ne mogu promijeniti); ali ljudi jednostavno vole to što vole, jer su se tako rodili. Kao što i oni drugi vole to što vole, jer su se tako rodili. Pa ako svi volimo to što volimo jer smo se takvim rodili, zašto sebi dajemo za pravo reći da je jedna ljubav OK, a druga nije OK? 2. Gotovo 100% LGBTQI populacije u svijetu odgojili su heteroseksualni roditelji. Djeca najviše stvari u životu uče od roditelja, jer s njima provode najviše vremena u ključnim ranim godinama. Ipak, činjenica da su LGBTQI djeca gledala svoje roditelje dok se vole i grade bračnu zajednicu nije njih same učinila heteroseksualnim. Dakle, niti će „nasa DJECA“ promijeniti svoju seksualnu orijentaciju pri pogledu na dvije tete koje se aman zaman drže za ruke; niti bi ta bojazan uopće bila važna, kada bismo zaista živjeli tako da poštujemo druge koliko želimo da se poštuje nas, i slavili različitosti koliko se držimo svoje ograničenosti. Činjenica da netko šeta gradom držeci za ruku svog partnera ili partnerku ne bi trebala biti osuđivana jer jedna od poenti parade ponosa je i ta da svi žele biti voljeni i prihvaćeni takvi kakvi jesu, te imati jednaka zakonska, ekonomska, društvena i kulturna prava. Da npr. posjete osobu s kojom žive već 30 godina u zajednici kada je ta osoba ozbiljno bolesna i hospitalizirana, i donose odluke o njenom liječenju (a da se to ne mora prepuštati roditelju ili bratu ili sestri s kojim ta osoba možda nije bila ni u kontaktu, ili s kojima je mogla imati problematičan odnos). Za sada to ne mogu jer zakonski to može samo bračni drug/arica ili najbliži krvni srodnik. Ili npr. da u slučaju iznenadne smrti naslijede kuću koja je bila upisana na njegovo/njeno ime ako su 30 godina živjeli/e skupa u toj kući i zajedno ju gradili/e. Takve, pravne probleme, trebao bi da riješi zakon protiv čijeg je prijedloga netko napravio ovakvu grupu i još se koristi govorom mržnje i iskrivljavanjem realne slike svakodnevnih problema seksualnih manjina u našem društvu.
I da još dodam da dijeleći ovakve, za većinu populacije „zapaljive“ sadržaje, koji ne odražavaju uopšte (ali uopšte) stvarnu sliku parada ponosa u 99% slučajeva, dajemo prostor fašistkinjama/fašistima poput Š. R. da svoju mržnju izlijevaju na one slabije od njih. Nije ni Š. R., da se razumijemo, sigurno na vrhu „hranidbenog“ lanca u našem društvu; i njena prava su neprestano ugrožena od strane jačih – bilo da je riječ o muškarcima koji u tradicionalnom društvu poput našeg uživaju daleko više sloboda, bilo da je riječ o lažljivim i korumpiranim političarima koji joj egzistenciju svode na posvemašnje siromaštvo, ili ljekaru koji je neće primiti na detaljan pregled ako mu/joj ne da mito… Ali, umjesto da takvo iskustvo bude razlog za solidarnost sa ostalim potlačenim oko sebe, Š. R. je svoju poziciju odlučila braniti tako što će napadati one koji su još slabiji od nje. Kao što frustirano dijete koje vršnjaci maltretiraju u školi katkad svoj bijes usmjeri prema nedužnim životinjama u susjedstvu, tako i ljudi kojima je netko oduzeo nadu katkad misle da tu nepravdu mogu ispraviti oduzimajući nadu nekome slabijem od sebe.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno zvanične stavove i uredničku politiku portala LGBTI.ba.
