Jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji, živio je jedan dječak. Bio je strastven za plesanje latino-američkih i standardnih plesova. Od malih nogu je gledao plesače u lokalnoj plesnoj dvorani i brzo se zaljubio u zamršene pokrete i muziku…
PIŠE: Nikola Kandić
Priča bi mogla početi ovako, ali to ne bi bila moja priča – moja priča je imala drugačiji početak, a i ne radi se o bajci. Naime, dječak o kome ćemo pisati ima ime – zove se Nikola i počeo je da ide na časove plesa sa samo sedam godina. Nakon prvih takmičenja nisam ostvarivao neke velike rezultate, ili barem nisam bio dovoljno fokusiran na njih. Biti sedamnaesti na takmičenju na kome se takmiči na stotine parova sa današnje tačke gledišta nije bio toliko loš rezultat, ali u tom trenutku sam smatrao da sam „pokraden od sudija“, da oni „ne znaju svoj posao“ i „da ću im ja uskoro pokazati ko je najbolji“.
Ovo potonje se uz mnogo treninga počelo dešavati. Ubrzo sam sa svojom plesnom partnerkom počeo osvajati prva mjesta na takmičenjima i bio bih ponosan svaki put kada bi me trener pozvao da pokažem ostaloj djeci korake. Od tog trenutka nisam više bio pokraden, a i sudije su odjednom dobile na stručnosti.
Počela je moja „zlatna era“, no ovaj tekst neću posvetiti plesu i mojim uspjesima. Naime, iako su talenat i posvećenost zaslužili poštovanje mojih instruktora plesa, nažalost, nisu svi u mojoj zajednici osjećali isto. Počeo sam da shvatam da neki moji vršnjaci (uglavnom dječaci) ne prihvataju moju ljubav prema plesu. Zvali su me “pederom”, “pičkicom”, „djevojčicom“ jer su vjerovali da je ples samo za djevojčice ili da je to “gej aktivnost”.
U početku sam pokušavao da ignorišem izrugivanje i da se fokusiram na svoju strast za plesom. U razredu su djeca bila prijatna i dobra prema meni, ali to se ne bih mogao reći i za ostatak škole. Pitao sam se da li je moja ljubav prema plesu vrijedna maltretiranja i stalnog osjećaja da sam autsajder. Čuti šapat i podsmijeh svojih vršnjaka u publici nije bilo lako. Da na školskim priredbama nisu bili prisutni i nastavnici, sigurno bih čuo i da sam „peder“.
Samo nije ovo priča ni o mojoj seksualnoj orijentaciji – ovo je priča o tome kako pod uticajem okoline neka djeca moraju početi razmišljati ranije o svojim seksualnim identitetima, nego bi to htjeli ili su spremni na to. Tužna je stvarnost da su mladići i djevojke (a nekada i djeca) često izloženi prozivanju i ismijavanju kada je njihova seksualnost u pitanju. Čak i prije desete godine života djeca mogu doživjeti komentare o kojima sam pisao na početku, koji ih ostavljaju zbunjenima i samima. Danas znam, ali tada nisam mogao znati koliko je značajno da roditelji, nastavnici i škole prepoznaju da djeca vode neku unutrašnju bitku i da im je potrebna podrška i razumijevanje.
Seksualnost je prirodni dio ljudskog razvoja. Djeca mogu početi da istražuju svoja osjećanja i privlačnosti u ranoj dobi, čak i prije nego što u potpunosti shvate šta ta osjećanja znače. Nažalost, društvene norme i stereotipi mogu stvoriti zabunu i sramotu oko ovih istraživanja, što može dovesti do prozivanja i maltretiranja. Nekada, kao u mom primjeru, natjerani ste od strane okoline da počnete razmišljati o tome da li ste drugačiji, da li ste „normalni“.
Kako bi imali generacije djece koja razumiju i prihvataju sebe čini mi se da trebamo raditi sa roditeljima, koji igraju ključnu ulogu, u smislu da bi trebali obezbijediti sigurno i podržavajuće okruženje za svoju djecu, da istražuju svoju seksualnost. To znači stvaranje atmosfere u kojoj se djeca osjećaju ugodno postavljajući pitanja i izražavajući se bez straha od osude. Roditelji također mogu tražiti resurse i podršku koji će im pomoći da razumiju potrebe svog djeteta. Slično tome, nastavnici i škole također mogu igrati važnu ulogu u stvaranju okruženja podrške. To znači poduzimanje koraka da se obrazuju o različitim seksualnim orijentacijama i rodnim identitetima koji postoje. To također znači stvaranje politike nulte tolerancije za maltretiranje i osiguravanje da učenici shvate važnost ophođenja prema drugima s poštovanjem i ljubaznošću.
Početkom 2000-ih, kada internet nije bio sveprisutan kao danas, tinejdžeri su se često obraćali časopisima za informacije i smjernice, i meni je BRAVO magazin bio izvor informacija o svijetu poznatih, ali i udžbenik iz seksualnog obrazovanja. Dok su neki od tekstova pružali pozitivan izvor za istraživanje seksualnosti, mnogi nisu. Danas postoji bezbroj online resursa koji su dostupni djeci, roditeljima i vaspitačima. Važno je tražiti vjerodostojne i pouzdane izvore koji pružaju tačne informacije i podršku, ali je važno i započeti neke razgovore kod kuće, sa svojim prijateljima, sa svojim roditeljima (čak i ako nam je danas trideset).
Složićemo se da je iznimno važno da odrasli prepoznaju kako se djeca potencijalno bore sa svojom seksualnošću i da im je potrebna podrška i razumijevanje. Roditelji, nastavnici i škole mogu igrati ulogu u stvaranju sigurnog i podržavajućeg okruženja u kojem djeca mogu istraživati svoja osjećanja bez straha od osude ili ismijavanja, okruženja u kome djevojčice mogu biti bolje u sportu od dječaka, ali i okruženja u kome dječaci mogu slobodno stati na štikle, plesati, a bez da su u strahu kako će biti zlostavljani.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
