Izvor: tacno.net
Piše: Armin Isić
Foto: msmagazine.com
Unapređenje kvalitete zdravstvene zaštite po pitanju LGBT populacije podrazumijeva unapređenje kvaliteta usluge svim ostalim štićenicima/cama. Zdravstvena zaštita se može razvijati samo kao zaštita svih ljudi, odnosno, ako se zdravstvena zaštita bude odnosila različito prema različitim grupama, onda ona time izlazi iz svoje osnovne definicije i mogli bismo reći prestaje biti zdravstvenom zaštitom.
Poznato je da je važno donošenje zakonskih regulativa po kojima bi se izjednačila prava LGBT osoba sa pravima dugih ljudi, ali suština problema time ne bi bila riješena. Nije moguće zakonom u potpunosti staviti pod kontrolu diskriminaciju, s obzirom da ona obično proizlazi iz ličnih uvjerenja, koja su najčešće posljedica neznanja, odnosno neprosvijećenosti. I zato mjesto sa kojeg treba krenuti u obračun sa diskriminacijom LGBT populacije jeste obrazovni sistem.
LGBT osobe su, dakle, diskriminirane najčešće iz neznanja. Još i danas u mnogim udžbenicima još uvijek stoji da su pojedini oblici seksualne orijentacije poremećaji. Dostupna literatura na taj način LGBT osobe stigmatizira kao manje vrijedne osobe, kao one koji su zbog svog “poremećaja” drugačije, te im istovremeno uskraćuje neka od osnovnih prava, među kojima je i pravo na cjelovitu zdravstvenu zaštitu, što je logika koja vodi u paradoks.
Po etičkom imperativu zdravstveni radnik/ca bi morao/la, prije svega, služiti kao primjer pozitivnog ponašanja i na taj način pomagati štićenicima/cama zdravstvene zaštite da se izbore sa vlastitim predrasudama, kao i onim štićenicima/cama protiv kojih su te predrasude usmjerene. Jer, uzme li se u obzir definicija zdravlja po SZO (Svjetska zdravstvena organizacija), da je zdravlje stanje potpunog blagostanja – i psihičkog, i fizičkog, i socijalnog – onda je jasno da predrasuda ne ide u prilog zdravlju, kako diskriminiranog/e, tako i onog/e koji/a diskriminira.
S obzirom da je zdravstveni radnik/ca osoba kojoj poziv nalaže da svojim primjerom sugeriše pozitivne obrasce ponašanja, onda je revidiranje udžbenika u kojima se takve osobe tretiraju drugačijim preduslov unapređenju kvalitete zdravstvene zaštite LGBT osoba. Prije reforme bilo kojeg sistema, da bi ona bila potpuna i održiva, neophodno je sprovesti reformu obrazovanja.
Zdravstvena zaštita se već odavno bavi i edukacijom svojih štićenika/ca. S obzirom da je neprosvijećenost jedan od glavnih uzroka nekvalitetnog života, odnosno lošeg zdravlja, zdravstveni radnici/e programima edukacije treba da rade na prosvjećivanju štićenika/ca, te bi svakako u te programe trebao biti uvršten i onaj dio zdravstvene zaštite koji za cilj ima unaprijediti kvalitetu života LGBT osoba.
Unapređenje kvalitete usluge zdravstvene zaštite LGBT osoba bi se trebalo odvijati na svim nivoima zdravstvene zaštite i obuhvatati programe za LGBT populaciju po pitanju unapređenja zdravlja, zaštite od bolesti, ranog otkrivanja bolesti, liječenja i rehabilitacije. Zdravstvena zaštita je već odavno prestala biti zaštita koja se bavi isključivo bolesnim ljudima, odnosno, zdravstveni radnik/ca je dužan/na, prije nego dođe do bolesti, baviti se unapređenjem zdravlja, kao i zaštitom od bolesti.
Pod unapređenjem zdravlja se podrazumijeva podizanje kvalitete života. Osim podizanja ekonomskih prilika u društvu, unapređenje zdravlja podrazumijeva i podizanje svijesti pojedinca o sebi i svom zdravlju, kao i o svojoj okolini, odnosno o vlastitoj ulozi kao pojedinca u podizanju kvalitete života drugih ljudi. Uzevši to u obzir, lako je vidjeti važnost unapređenja zdravlja zajednice kao načina izjednačavanja prava svih ljudi.
U mraku predrasuda kojima smo okruženi, LGBT osobe se često povezuju sa AIDS-om. Pod tom stigmom sistem zdravstvene zaštite se prema njima odnosi diskriminirajuće tako što im uskraćuje pravo da budu ravnopravni prilikom doprinosa općem dobru. Poznati su slučajevi da su LGBT osobe bile onemogućene da budu dobrovoljni davaoci krvi. Besmislenost takvog poteza je jasna i samom činjenicom da se svaka kap krvi prikupljena u akcijama dobrovoljnog darivanja testira na određene bolesti, uključujući i onu koju uzrokuje virus HIV. U takvim ili sličnim mjerama zabrane, zdravstvena zaštita se očituje kao sistem koji se nejednako odnosi prema svojim štićenicima/cama, odnosno kao sistem koji diskriminira, a nikako kao sistem koji na taj način želi podići sigurnost svojih štićenika/ca, u ovom slučaju onih koji prikupljenu krv trebaju primiti.
Bilo kakav oblik diskriminacije, prema bilo kojoj grupi, onoga/u koji/a diskriminira sprečava da unapređuje kvalitetu svoje usluge, pogotovo kad je riječ o sistemu zdravstvene zaštite. Još je Hipokrat, kroz svoju zakletvu, insistirao da se zdravstveni/e radnici/e moraju odreći bilo kakve diskriminacije i tretirati sve ljude kao jednake.
Jedno od osnovnih načela zdravstvene zaštite jeste očuvanje osnovnih ljudskih prava. Zdravstvena zaštita koja se nejednako odnosi prema onima koje štiti, nije zdravstvena zaštita. Jer zdravlje je mnogo više od onoga što se pod njim najčešće podrazumijeva; zdravlje je potpuno blagostanje u svim sferama života, i onoj fizičkoj, i onoj psihičkoj, i onoj socijalnoj. Dakle, zdravlje nije samo odsustvo bolesti – već blagostanje u sintezi svih faktora koji čine ljudski život. A blagostanje je nemoguće bez jednakosti, što onda u praktičnom smislu znači i bez zdravstvenih radnika/ca koji/e će tu jednakost poštovati i na taj način uistinu biti zdravstvenim radnicima/cama.
Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske.
