Piše: Mirza Halilčević
Foto: tabletmag.com
Ako umjetnost i kulturu pogledamo kroz historijski filter, uvidjet ćemo kako su rijetka vremena i društva koja su bila naklonjena razvoju istih, što je s druge strane asimptomatično, obzirom da su u vremenima najtežih represija, pritisaka i stigmi nastajala vrsna umjetnička djela, ili, kako je to Bukowski na individualnom nivou kazao: “Ne može biti pisac onaj koji je imao sretno djetinjstvo.”
U vremenima obespravljenosti, u nedostatku javnog i medijskog prostora, umjetničko stvaranje postaje simbol hrabrosti, otpora i indikativan trag jednog vremena. Pisanje kao jedan od umjetničkih kanala komunikacije katarzira i daje glas. Na ovaj način stvara se prostor za demistifikaciju i detabuiziranje tema kao što su seksualnost, diskriminacija, rod, politički pritisci i manipulacije. Svemu onome sto je zabranjeno i označeno kao nepoželjno daje se oblik, glas, simbol, njegovo vrijeme i prostor. Na ovaj način queer identitet ukazuje na svoju postojanost.
Poezija, kao jedan od umjetničkih izraza, može da bude snažno oruđe za osvještavanje, edukaciju, oplemenjivanje unutrašnjih vrijednosti, ali, u slučaju krutog i jednoznačnog tumačenja iste, dobijamo suprotni efekat. Na ovaj način, poezija pisana sa namjerom detabuiziranja biva zatvorena u kutiju ili svedena na etiketu poezije koja je sama po sebi drugačija ili izolovana.
“Nešto tako otvoreno, široko i fluidno kao što bi trebala biti umjetnost, a samim tim i poezija, teško je pripitomiti i svesti na bilo kakve granice. Slično terminu ‘LGBT/queer poezij'a posmatrani su i termini ‘ženska književnost’ ili ‘žensko pismo’. Zašto? Postavlja se pitanje da li je to poezija koju pišu LGBT/queer osobe ili poezija o LGBT/queer temama, jer to nužno ne mora podrazumijevati i jedno i drugo. Ipak, kao i u svemu, postoji i druga strana medalje. Tako imenovana poezija može poslužiti kao otvorena platforma s koje bi se javnosti mogao približiti govor marginaliziranih, a u odnosu na one tzv. centralne, velike, heteronormativne priče, te ukazati na izazove s kojima se susreću LGBT/queer osobe”, objašnjava naša sagovornica Elma Karahodžić, profesorica književnosti.
Ovaj umjetnički izraz, zbog svoje društvene angažiranosti, sa sobom nosi i kontekst propitivanja sigurnosti. Koliko je teško kreirati i baviti se problematiziranjem queer tematike, jednako je teško naći i objektivan i senzibilisan medij, koji će moći prepoznati važnost sigurnosti.
“Brojni su izazovi i opstrukcije sa kojima se susrećemo mi koji se odlučimo baviti temama koje su u društvu označene kao nepoželjne, izdajničke, nekonvencionalne i slično. Uslijed takvog standarda bitno je dobro propitati okolnosti pod kojima će čovjek objavljivati, da li ići pod pseudonimom, imenom, sa slikom ili bez, a opet, s druge strane, kako objaviti anonimno nešto gdje si ugradio dio sebe, pjesmu koja je tako lična, iskrena i duboka”, objašnjava M. K., pjesnik i kolumnista, dodajući u razgovoru sa našom sagovornicom Elmom kako je danas i samo promišljanje i propitivanje simbol hrabrosti. “Obzirom na okolnosti i zatvorenost društva u kojem živimo, naravno da nije zahvalno voditi dijalog o temama bilo kakvih marginaliziranih skupina, kao ni o temama diskriminacije i nasilja općenito. Danas je hrabrost misliti svojom glavom, a kamoli pisati i objavljivati poeziju na tu temu”, ističe Elma u razgovoru s nama.
Iako rad u opresivnom sistemu ne djeluje motivirajuće ni podržavajuće, ipak postoje pojedinci/ke, koji/e i pored svega pokušavaju opstati radeći na temama i problemima osoba sa margine. Neki od takvih svijetlih primjera dolaze i iz obrazovne sfere.
“Na pojedinim katedrama, a sve zahvaljujući profesoricama koje su bile otvorene po pitanju takvih pristupa tekstovima, bavili smo se, između ostalog, i LGBT/queer temama unutar književnosti”, dodaje Elma, objašnjavajući kako je književnost, pa i poezija između ostalog, idealan način za propitivanje, interpretiranje i dopiranje do ljudske svijesti. “Upravo bi čas književnosti trebao biti idealno vrijeme za zagovaranje pozitivnih vrijednosti – slobode govora i izražavanja, vrijeme za upoznavanje i razumijevanje drugog i drugačijeg, pa naposlijetku i nas samih.”
U konačnici, iako neiskorišten resurs, književnost, a samim tim i poezija, mogli bi postati veza koja otvara i načinje tabue, pokreće dijalog, ukazuje na probleme drugih i drugačijih, a na ličnom nivou katarzira i daje glas. Poezija kao takva, fluidna i dostupna, uvijek je u službi obespravljenih i sistemu nevidljivih.
