(Vladan Šipovac, Poljubac, ARGH, Beograd, 2021)
Piše: Nikolina Todorović
Savremena bosanskohercegovačka queer književnost ima svoje relevantne predstavnike/ice, književnike i književnice koji/e neprekidno razvijaju i dorađuju izrazito originalnu i kontinuiranu putanju, istovremeno kreirajući neporecivo značajno i osvježavajuće mjesto u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj književnoj sceni, ali i posve novi nekonvencionalni prostor u kojem je književnost čvrsto vezana uz senzibiliranu i emancipovanu aktivističku i angažiranu brigu i osjetljivost prema svima i svemu što je skrajnuto, povrijeđeno, uvrijeđeno, napadnuto, zanijekano, poniženo, nevidljivo, uskraćeno, neshvaćeno, odbačeno i ušutkano.
No ipak, čini se da bi bilo vrlo naivno i, na koncu, potpuno neistinito, tvrditi da queer književnost na našem području odmara u privilegiranoj poziciji, da bosanskohercegovački/e queer autorice i autori lako pronalaze svoje čitatelje/ice, ili, još radikalnije i važnije – da bosanskohercegovački/e queer autori/ice u svojoj domovini lako pronalaze izdavačke kuće.
Slijedom toga, za početak je posebno važno naglasiti da je Poljubac (2021), nova zbirka Vladana Šipovca, mladog bosanskohercegovačkog pjesnika, dobitnika prve nagrade 43. Ratkovićevih večeri poezije za zbirku Koža u kojoj ne živim (2014), objavljena u beogradskoj izdavačkoj kući ARHG, u elektronskom obliku. Riječ je, dakle, o zbirci u kojoj se dosljedno i autentično tematiziraju queer motivi i teme. Upravo zbog toga je nemoguće ne problematizirati činjenicu da savremeno bosanskohercegovačko izdavaštvo uopšte nije senzibilirano, odnosno, najdirektnije govoreći, čini se da je poprilično nedarovito kada je u pitanju sposobnost prepoznavanja važnosti određenih domaćih ostvarenja koja su, u prvom redu zbog svoje pjesničke inovativnosti, autentičnosti, talentiranosti, ali društveno-socijalne važnosti, zaslužila da se percipiraju, uvažavaju i idnetificiraju kao dragocjeni glasovi.
Zalaziti dublje u kontekstualizacije, tumačenja i i mnogobrojne implikacije uistinu nije potrebno jer je, na sreću, queer zbirka Vladana Šipovca pronašla svoju vrijednu i pažljivu uredničku ruku pjesnikinje i autorice Ana Marije Grbić, kao i svoj autentični vizualni prostor, pa je shodno tome dostupna za čitanje bez ikakvih prepreka i ograda. Ono što ovu knjigu, već na prvi pogled, izdvaja od drugih online izdanja jesu blistave ilustracije autorice Dragane Dubljević. Riječ je o vrlo sugestivnim slikama koje jako lijepo simboliziraju i dočaravaju atmosferu zbirke, ali i neke od najkrupnijih tematskih cjelina.
Beskrajna usamljenička promišljanja
Poljubac je zbirka sastavljena od pet pjesničkih ciklusa – Sat, Mjesec nije veći od ostrva, Branitelji, Čežnja, Susret. Važan stilski postupak, karakterističan za cijelu zbirku, jesu duge narativne pjesme. Naime, zanimljivo je da se u gotovo svim pjesama osjeti dug i složen proces ispovijedanja lirskog subjekta, što nerijetko prerasta i u kompleksan i slojevit usamljenički razgovor i kontempliranje. Pjesme Vladana Šipovca su zahtjevne. U najmanju ruku, zahtijevaju vrijeme, pažnju i koncentraciju za čitanje, riječju – predane čitateljice i čitatelje. Premda je zbirka ispisana u slobodom stilu, bez krutih hermetičnih misli, ono što ove pjesme ipak čini dosta zakučastim i slojevitim jeste, u prvom redu, proces intimističke naracije, ali i vrlo originalne, maštovite, osvježavajuće i poetične metafore. Pjesnik na vrlo specifične načine uprizoruje i ozvučuje svoje misli, te svijet unutar i izvan sebe samoga. Bez sumnje, najvažnija stilska karakteristika zbirke Poljubac jeste sam jezik kojim je ispisana. Pjesnički jezik Vladana Šipovca ostavlja na čitateljice i čitatelje utisak nečega posve novog, neotkrivenog, magijski privlačnog. Čini se da je glavni razlog toga taj što pjesnik osmišljava i oblikuje mnoštvo dojmivih i dirljivih opisa i slika upravo kroz neobične i bogate jezičke bravure.
Na koncu, teško je usaglasiti se sa tim šta je u poeziji Vladana Šipovca impresivnije i zavodljivije: začudni i bogati jezik ili zadivljujuća autentičnost, svježina i snaga pjesničke imaginacije.
Još od prvog ciklusa Sat, u koji je uvrštena samo jedna pjesma pod nazivom Promišljanje, naslućuju se neke od glavnih tematskih dominanti ove zbirke. Uvodna pjesma, naime, specifična je po tome što funkcionira kao svojevrsna najava onoga što slijedi, istaknuti prolog svim budućim ciklusima. Jer, zaista, Poljubac je, najtananije govoreći, zbirka promišljanja. To je knjiga u kojoj autor pomjera kroz sebe sve ono što ga opsjeda i dotiče, ovo je, na kraju krajeva, zbirka u kojoj je unutrašnja usamljenost pojedinca jedna od najkrupnijih tema, usamljenost koja se prenosi sa papira na staklo, sa težine na naprslinu, iz mora u snijeg… (Pomišljanja, str. 6)
Međutim, zanimljivo je slijedom toga primjetiti da usamljenost u poeziji Vladana Šipovca ne dolazi izvana, preciznije, ona nije dominantno uzrokovana (samo)isključivanjem pojedinca iz društvenog svijeta. Posrijedi je, naime, nešto mnogo suptilnije. Usamljenost je u ovoj zbirci, dominantno, posljedica prevelike čežnje i žudnje prema voljenoj osobi. Gotovo cijela zbirka ispisana je u ritmičnom smjenjivanju prisjećanja i priželjkivanja ljubavnog, bliskog i toplog sjedinjena. Ne čudi stoga da su tijelo i čežnja dva najsveobuhvatnija motiva zbirke. Uostalom, najveća ljepota i hrabrost ove zbirke jeste neskrivena artikulacija žudnje – muškarca prema muškarcu.
Čežnja u tri pjevanja: Hoćemo da se raspoznamo, da zađemo jedan u drugog poput zvečarki…
Odakle dolazi sav tvoj zov,
tu i dalje puca
moja česma.
(Rodoslovlje, str. 59)
U pjesmama Plavo i Crveno (iz ciklusa Mjesec nije već od ostrva) motivi čežnje se stapaju i opisuju ne samo bojama, nego i vremenskim prikama i godišnjim dobima. Mnogo toga od svijeta prirode i prirodnih pojava ušlo je u zbirku Vladana Šipovca. Jako je važno primjetiti da autor posvećuje mnogo pažnje prirodi, i to na način da se pažljivo zagleda u ono što je u prirodi trajno, s jedne strane, i ono što se u njoj mijenja, s druge strane. Zanimljivo je i to da u većini pjesama lirski subjekt smješta sebe u prirodu – progovara iz nje ili nekoga drugog upoređuje sa njom. Rijeke, livade, mora, plaže, mjesec, sunce, vjetar, životinje, zemlja, šuma – neke su od najučestalijih mjesta i stanja koji/e se ponavljaju iz pjesme u pjesmu. Ovi motivi, dakako, imaju svoj značaj, posebice uzme li se u obzir da se u pjesmama Šipovca često pretapaju i nadovezuju priroda i čežnja (najočitiji primjer toga jeste ponavljajuće povezivanje mjeseca i tijela).
Da je čežnja jedna od najkrupnijih okosnica ove zbirke, potvrđuje i to što je jedan cijeli pjesnički ciklus u zbirci oslovljen kao Čežnja. Nadalje, zanimljivo je da tri pjesme u ovom ciklusu u naslovu zazivaju čežnju: Čežnja: prvo pjevanje, Čežnja: drugo pjevanje i Čežnja: treće pjevanje. U ovim pjevanjima čežnje, pjesnik zapravo vrlo slobodno i uspješno opjevava i slavi žudnju: Volim da mislim o pritisku radosti, / dragoj volji pristanka, / kada se popneš na brijeg / u susret dvokrilnom mjesecu, / kada se otvoriš polju, / lice odaš laticama, / tako pjesme same sebe osporavaju (Čežnja: prvo pjevanje, str. 46-47). Pišući o žudnji, Vladan Šipovac obuhvata vrlo važne i kompleksne teme poput propitivanja ljubavi, tjelesnosti, ali i agonije nedostajanja i usamljenosti: Iz svega o pogovoru o mladiću nisam naučio / ništa, / osim da te volim kao što se voli viljuška na / usnama, / jednako masno i klizavo, jednako vlažno i / uporno / dok pod nogama dva stiha svezana / nose ime našeg poroda (Čežnja: drugo pjevanje, str. 49)
Nerijetko se dešava i to da autor žudnju definira i artikuliše kao tjelesnu. Motiv tjelesne žudnje sveprisutan je u zbirci i njegov je značaj također dosta veliki. Jer sve su to, kada se malo bolje sagleda, motivi koji se tako često u književnosti ali i u stvarnom životu prešućuju, ignoriraju, previđaju ili zataškuju. Žuditi za tijelom voljene osobe, slaviti tijelo, svoje i tuđe, diviti se tijelu – njegovim manama i ljepotama, ne potiskivati činjenicu da postoje naslade koje nam tijelo može pružiti jednako kao što postoje i tegobe koje nam donosi, prihvatiti tijelo kao važan dio nas samih, kao našu površinu koja zaslužuje biti istražena, sve su to krupne teme i fenomeni koje, između ostalog, sačinjavaju zbirku Poljubac: Kako je danas dobro biti voljan, / da umjesto ručka postavi se velika postelja, / pod kojom grizu zreli borci, i dva tijela / mlijekom obojena. / Bolje je biti s tobom opružen, nego se ogledati / u betonskom izvoru, / koji sve ljubavnike nosi u isti žagor / i svijetu ih na koljeno / postavlja (Rodoslovlje, str. 58.) S tim u vezi je i sljedeća značajna i ozbiljna tema ove zbirke, a to je uključivanje homoerotskih motiva u poeziju.
Homoerotski motivi u poeziji Vladana Šipovca značajni su jer istovremeno na čulan i subverzivan način ukazuju na istospolne odnose, ali i na prijeko potrebno jasno i otvoreno artikulisanje žudnje kao sastavnog dijela ljubavnog odnosa uopšte. Osporavanje da se u istospolnim vezama naglas progovara o ljubavnim odnosima i tjelesnim sjedinjenima vrlo je česta i nepravedna pojava, a posebice se uvrijede oni/e koji/e i dalje smatraju da su teme vezane za slavljenje i afirmiranje tijela, užitka i tjelesnog zadovoljstva ispod uzvišenog književnog standarda, ili da su pak smiješne i trivijalne nasuprot velikih i krupnih kanoniziranih tema. Nema ništa trivijalno u tematiziranju tijela, užitka i žudnje. Naprotiv, to su dosta izazovne teme što svjedoči i činjenica da se vrlo malo autora i autorica ustrajno i uspješno bavi sličnim temama. Šipovac je jedan od rijetki bosanskohercegovačkih autora koji je gotovo cijelu zbirku posvetio propitivanju ljubavi i ljubavnog užitka. Nadalje, ono što je još važnije, autor vrlo svjesno i promišljeno koristi homoerotske motive kao najsubverzivnije pjesničko naoružanje protiv heteronormativnih isključivih mišljenja i shvatanja ljubavi: Hoćemo da se raspoznamo, / da zađemo jedan u drugog, / poput zvečarki / i da se u nama sliva mlijeko, / kao velika zaraza / od koje se sela ne mogu saprati, / niti se čist oblak može pred nama / ubrati. // Hoćemo da se pokrijemo travama, / u livadi da se rastrgnemo, / pa da nas kao najhrabrije vode na prvu liniju, / da kuhinjske zidove / ukrase našim kalendarima (…) Možemo da se vidimo, / kao idemo konjima i entitetima / kako se, sitniji od cimeta, grlimo, / omraženi od zajedništva, / naše poroznosti i vrline (Susret, str. 89).
Ironiziranje četiri zida
Premda je zbirka Poljubac uglavnom okrenuta slavljenju istospolne ljubavi i svakodnevnih hrabrosti, angažirano promišljanje akualnih savremenih društvenih tema, u kontekstu položaja LGBTIQ osoba, također nije zanemareno u ovoj knjizi. Na tragu toga, važno je spomenuti ciklus Branitelji u kojem autor ironizira branitelje ljubavi, velike, snažne i neustrašive muškarčine, pa na koncu dolazi sve do vrlo zanimljive pjesme koja već svojim naslovom osvježava i začuđuje – Snovi Ane Brnabić. U blistavoj pjesmi Triptih o hrabrosti, autor se obraća braniteljima odnosno onima koji uklanjaju sve što ih provocira, čuvaju čast, nose zastave: Branitelji, vi što držite moja krsta, / nosite zastave, gazite sram, / branitelji, vi koji ste ste izašli na na poligone, / izvukli kaiševe i urlate / njegovo ime, / vaše je vrijeme, volja i spas… // Znam da ću jednom opstati kao mužjak, / blistavo spretan, / postati vaše iskonsko truplo, / pesnica i razlog, užegli trag / i moći da uklonim / sve što provocira, prlja nam čast (Triptih o hrabrosti, str. 32).
U pjesmi Muškarci autor nastavlja u istom ironiziranom tonu, komentarišući ovaj put maskirne muškarce: Velika srca nose maskirni muškarci, / jablanova grla i glatke puške. // Rijetko pričaju o braći, / ružama i ljubljenju. // Velika srca nose mladi policajci, / jako su vlažni, glade se u haustorima. / Probaj da ih obraduješ. / Šta će uraditi sa nama, sklanjaš se, / možda da ne izađemo, / da ipak ostanemo ovjde, u isprobanim / sjedištima… // U četiri zida ne žive takvi muškarci, / znaju da je tuga samo fiktivna i nadasve / poražavajuća, / tuga provocira, tuga se ne sveti. / Izbace sjeme iz sebe, kao trunje iz džepova, / zatim se rukuju, eventualno nazdrave, uklone i ugase te (Muškarci, str. 35-37). Obje su pjesme vrlo značajne jer progovaraju o kompleksnim društvenim fenomenima kroz originalnu i upečatljivu vizuru. Uostalom, za svaku je od ovih pjesama trebalo i mnogo senzibiliranosti i brige prema svijetu koji nas okružuje i društvenim anomalijama unutar njega, ali trebalo je i mnogo hrabrosti da se o svemu tome progovori bez ustezanja.
Mora se voljeti jače nego što talas rotira ribe
Nema protesta ni blistavog svjetla, / dovoljno jakog da suzbije želju / da obgrlim te, kao zdjelu za voće, / čašu za vjenčanje. / Sva je volja žege noćas ista britkost / i spremnost na / gušenje (Priznanje, str. 68) Ovim stihovima započinje pjesma Priznanje, u kojoj autor ispisuje jedan od najblistavijih stihova u zbirci kojeg, uostalom, vrijedi čitati i kao lijepu i tačnu pjesničku misao o ljubavi: Mora se voljeti jače nego što talas rotira ribe.
Voljeti jače, voljeti uprkos svemu, voljeti jer je ljubav najzdravija emocija i najprirodnije ljudsko stanje, ne gušiti ljubav samo zbog toga jer je branitelji osuđuju, nego se gušiti u žudnji, pobijediti strah i slaviti hrabrost – sve su to nenametljivi ali sveprožimajući i objedinjujući stavovi koji pulsiraju zbirkom Poljubac.
Istina, pjesme Vladana Šipovca obuhvataju sadržajan i slojevit dijapazon važnih tema, što se očekuje od queer zbirke, ali, uprkos tome, ono što je najvažnije u ovoj zbirci, čini se, od početka do kraja, jeste nesvakidašnja vedrina i optimizam. Na tom tragu, jedna od najdirljivijih pjesama u zbirci koja je, zapravo, u svojoj suštini vedra i ispisana u slavu ljubavi, jeste pjesma Kuća: Ponekad usred tropskog dana / pomislim kako mogu svašta / od tvojih ruku, / načiniti jednu kuću, pokraj plaže, / njen crijep i uzvišenje (Kuća, str. 86) Nakon upornog i odveć zamarajućeg insistiranja da se istospolna ljubav koncentriše i zadrži u četiri zida, pjesma Vladana Šipovca u kojoj muški lirski subjekt namaštava kako bi od ruku svog dragog mogao napraviti i kuću, izgraditi dom, konačno unosi vedrinu, snagu i vjeru u to da ruke onih koje volimo mogu promijenti naš svijet – stvoriti mu smisao.
