Odgovori koje političari/ke daju u odnosu na položaj LGBTI osoba u BiH nerijetko su nejasni, nedorečeni i kratki. Takvi odgovori su, između ostalog, davani i tokom predizbornog perioda. Ovaj put smo, pored upita da svoje prethodne izjave elaboriraju, neke od političara/ki upitali/e i koliko LGBTI osoba uopće poznaju.
Piše: Mirza Halilčević
Foto: Privatna arhiva sugovornika/ca
U Bosni i Hercegovini vjerovatno ne postoji politička partija koja u svom statutu, političkom programu ili općem narativu ne spominje ljudska prava i jednakost pred zakonom. Obzirom da razgovori na ovu temu vrlo lako skliznu u populizam i slatkorječivost, uvijek je bitno preispitati i dekonstruisati pitanja ljudskih prava unutar političkog okvira. Iako zvanična politika predstavlja samo jednu komponentu društva, njena moć nije zanemariva.
Crnadak Igor, aktuelni ministar vanjske politike Bosne i Hercegovine, u predizbornoj je debati izjavio kako stranka čiji je on član, Partija demokratskog progresa, nema zvaničan ili bilo kakav stav o pitanjima LGBTI populacije. I pored brojnih pravovremenih pokušaja kontaktiranja i urgencija poslanih u njegov kabinet od strane portparolke PDP-a, Crnadak se nikada nije oglasio u vezi sa dostavljenim pitanjima koja smo mu dostavili, a koja se tiču pitanja o LGBTI osobama u Bosni i Hercegovini.
S druge strane, ekspeditivno su reagirali iz Hrvatske stranke za Bosnu i Hercegovinu, istina, u startu napomenuvši kako o ovoj temi nikada ranije nisu raspravljali na svojim političkim tijelima. Predsjednik HSBiH, Božo Skopljaković, naglasio je kako su stavovi izneseni u odogovorima isključivo njegovi, a za koje će se, između ostalog, i zalagati kada ova pitanja dođu na dnevni red stranke.
“Osobno bih podržao legalizaciju istospolnog partnerstva ili istospolne zajednice, ali sa naglaskom da se nikako ne bih složio da se istospolno partnerstvo pokušava nazvati bračnom zajednicom. Bračna zajednica ili brak je zajednica žene i muškarca”, navodi Skopljaković, dodajući kako nema ništa lično protiv parade ponosa, ali kako ne bi bio dijelom takvog okupljanja. Skopljaković je također naglasio i da ovo također znači da on osuđuje svako nasilno ponašanje prema LGBTI zajednici i da je potrebno omogućiti svakome da održi mirne proteste ili skupove i na taj način izrazi svoje mišljenje i bori se za svoja prava. Na pitanje da li poznaje neku LGBTI osobu, Skopljaković je rekao: “Možda poznajem neku LGBTI osobu, a da se ta osoba javno ne izjašnjava. Moj odnos prema takvoj osobi ne bi se razlikovao od odnosa prema drugim osobama kada bih znao da je ta osoba dio LGBTI zajednice.”
Gospodin Hadžikadić Mirsad, iako je prethodno davao odgovore na pitanja o LGBTI populaciji, ovaj put je na naš upit odbio da neke od svojih ranijih izjava elaborira.
Elvira Abdić Jelenović, predsjednica Laburističke stranke, odgovara kako ova politička opcija još uvijek nema zvaničan stav o ovom pitanju, te kako su mišljenja podijeljena. Abdić Jelenović na pitanje da li poznaje neku LGBTI osobu odgovara slično kao i njen kolega Skopljaković: “Ne poznajem niti jednu LGBTI osobu ili preciznije, niko se u mom okruženju nije javno tako deklarirao.”
Ona je dodala kako bi podržala istospolne brakove, ali ipak svojim izlaskom na ulicu ne bi podržala paradu ponosa. “Ne bih izišla na ulicu i javno podržala paradu ponosa jer mislim da to nije pravi put za promjenu statusa LGBTI osoba u našem društvu. Zagovornik sam slobode mišljenja, govora, izbora i ono što kao pojedinac mogu uraditi jeste širiti te vrijednosti u onoj mjeri i u onim sferama gdje imam utjecaj.”
Ako je zvanična politika u odnosu na ovu temu samo jedna komponenta, onda je druga značajna komponenta u svakom slučaju LGBTI zajednica. LGBTI zajednica bi, služeći se demokratskim mehanizmima poput učešća u javnim raspravama, podnošenjem inicijativa, protestima, peticijama, trebala biti građanski korektiv političkim strankama. U demokratski uređenom društvu, to bi, uostalom, trebao biti zadatak svakog/e odgovornog/e građana/ke. No, prilično je nezahvalno graditi demokratiju odozdo prema gore i koristiti građanske mehanizme korigovanja vlasti, kada se polazi iz pozicije osobe koju zvanični, a i nezvanični politički sistem, ne afirmira. Dobar primjer za to je i parada ponosa – demokratsko pravo okupljanja građana/ki, čije uskraćivanje i zabrana proizilazi upravo iz nedostatka političke validacije LGBTI osoba. O tome je, između ostalog, govorila i Pozder Nasiha, potpredsjednica Naše stranke i zastupnica u Parlamentu Federacije BiH,
“Nama je zaštita ljudskih prava primarna i uopće to ne posmatram kao zahvalnu ili nezhvalnu poziciju. Istina jeste da smo dugo vremena bili nazivani pogrdnim imenima, ali ne vidim drugu opciju. Mi smo servis građanima/kama”, objašnjava Pozder, dodajući kako se pitanja koja se tiču LGBTI osoba ne nalaze prečesto na dnevnom redu Naše stranke jer ne postoji dovoljno zainteresiranih građana/ki za ovu temu. “Mi se ne želimo nametati nevladinom sektoru, niti želimo politizirati ovu priču, ali nam nedostaje malo interakcije sa LGBTI osobama. Ja ne mogu znati šta su specifične potrebe LGBTI osoba, ali mi smo kao stranka otvoreni za rasprave i inicijative. Ja se konkretno bavim prostornim planiranjem, mene zanimaju zelene politike i iako u Našoj stranci postoje i LGBTI osobe, niko se aktivno ne bavi pitanjem LGBTI osoba. Ja vjerujem da radeći svoj posao jednako pomažem i LGBTI osobama, a opet, štiteći LGBT osobe vjerujem da štitim veliki spektar najrazličitijih bh. identiteta”, zaključuje Pozder. Ona se ne dvoumi u vezi učešća u paradi ponosa. Pozder to smatra svojom političkom odgovornošću, jednako kao što bi šetala sa mnogim drugim obespravljenim građanima/kama. Onog trenutka kada LGBTI osobe budu uživali/e ista prava i mogućnosti kao i drugi građani/ke, tada će, kako kaže, eventualno razmišljati o dolasku ili nedolasku, a do tada će da šeta.
Naravno da ni LGBTI osobe nisu imune na građansku letargiju koja je zahvatila Bosnu i Hercegovinu, što možda dijelom i objašnjava izostanak građanskih LGBTI inicijativa usmjerenih ka političkim strankama. S druge strane, u Bosni i Hercegovini se godinama preko vladajućih nacionalnih političkih struja reciklira patrijarhat, što je opet u mnogo čemu utjecalo na kreiranje ovakve atmosfere. I u konačnici, dugogodišnje izigravanje povjerenja građana/ki, te konstantno obrazovno i ekonomsko osiromašavanje, pomogli su kreiranje jaza između građana/ki i predstavnika/c političkih subjekata. Unutar takve socijalne klime, ključno je kreirati zvanični politički diskurs koji će LGBTI pitanja tretirati afirmativno kako bi se na čelu s tim i pokrenuo proces upoznavanja LGBTI građana/ki sa njihovim političkim predstavnicima/cama. Demokratija je dvosmjeran proces kretanja, u okviru kojeg oni/e koji/e su na višem nivou trebaju napraviti prvi korak.
