Parada ljubavi i tolerancije
Pišu: Kristina Ljevak i Jasmina Čaušević, 27.06.2013.
Parada ponosa je marš lezbejki, gejeva, biseksualnih, transrodnih, transeksualanih, interseksualnih, queer osoba, njihovih prijateljica, prijatelja i svih drugih osoba koje se ne slažu da osobe samo zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta treba da trpe diskriminaciju i nasilje. Parada ponosa je marš svih osoba koje se zalažu za neselektivan pristup ljudskim pravima.
Parada ponosa (Pride/Prajd) se održava širom svijeta od 1970. godine kao godišnjica sjećanja na događaje ispred njujorškog kluba The Stonewall Inn. Naime, u noći 28. juna 1969. godine policajci su ušli u klub i prekinuli druženje okupljenih ljudi, uglavnom gej muškaraca, trans* osoba i buč lezbejki. Policajci su legitimisali oko 200 gostiju Stonewalla, većinu su pustili, ali neke su i zadržali. „Povod“ ovakvim racijama bila je ilegalna prodaja alkohola, a u stvari se tražilo opravdanje za nasilno ponašanje, koje je bilo posljedica homofobije i transfobije. Ovakvi upadi u klubove su bili dio kontinuiranog progona gejeva, lezbejki i svih onih koji se nisu uklapali u normirane rodne i spolne okvire. Psihičko i fizičko policijsko nasilje lezbejke, gejevi i trans* osobe su trpjele decenijama, ali te noći, 28. juna 1969, došlo je do pobune. Dok su u klubu policajci „vršili očevid“, ispred kluba su se osobama, koje su bile puštene iz kluba, pridruživali prolaznici_e. Kad je stiglo policijsko vozilo u koje su policajci počeli da uvode privedene osobe, okupljena masa je počela da negoduje i počeli su ozbiljni neredi. Nekoliko stotina ljudi se pobunilo protiv kontinuiranog ponižavanja i nasilja, a prema novinskim izvještajima, trinaest osoba je uhapšeno, a nekoliko ljudi je zadobilo lakše povrede u ovom sukobu. Nekoliko narednih dana su izbijali ulični neredi. Trans* osobama, lezbejkama i gejevima, koji su prvi put udružili u borbi protiv represije, pridružile su se i pripadnice i pripadnici antiratnog pokreta, pokreta za prava Afroameričke zajednice, feministički pokret, te se ovaj sukob pretvorio u sedmodnevne ulične demonstracije protiv diskriminacije i policijske opresije.
Stounvolska pobuna (Stonewall riots) u Greenwich Villageu kod New Yorka koja se desila 28. juna 1969. godine smatra se početkom savremenog pokreta za zaštitu ljudskih prava LGBT osoba, jer su tada, prvi put u historiji, LGBT osobe započele fizički da pružaju otpor policiji, koja je maltretirala i zatvarala ljude samo zbog njihove seksualne orijentacije i rodnog identiteta.
U sintagmi parada ponosa, ponos predstavlja ponos zbog hrabrosti u borbi za zahtijevanje svojih prava. Ponos je odgovor na nasilje koje patrijarhalna zajednica sistemski sprovodi nad LGBT ljudima. Ponos nema direktne veze sa seksualnom orijentacijom, jer seksualna orijentacija nema nikakvu a priori negativnu ili pozitivnu vrijednost.
Sasvim se jednostavno može odgovoriti na pitanje zašto u BiH nema Parade ponosa. Naime, povodom 17. maja, Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije, nekoliko međunarodnih organizacija, ambasada, te organizacija civilnog društva iz BiH poslale su javno pismo ministru za ljudska prava i izbjeglice Damiru Ljubiću. Organizacije civilnog društva su sastavile ovaj javni poziv kako bi se ministarstvo javno pozvalo da se aktivnije angažuje oko promocije prava LGBT osoba. U pismu je objašnjeno da se u Hrvatskoj već više od deset godina uspješno organizuje godišnji protestni marš – Parada ponosa, da je Crna Gora prva država u našoj regiji koja radi na izradi Akcionog plana za borbu protiv homofobije, i da grupu predvodi osobno premijer Crne Gore, da se u Srbiji trenutno radi na izradi i usvajanju zakona o registrovanom partnerstvu za istospolne parove, da Albanija, također, kroz različita ministarstva radi na pitanjima zaštite prava LGBT osoba. Ovim javnim pozivom organizacije civilnog društva su željele da ohrabre državne institucije BiH, konkretno – Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice – da se priključi projektu Vijeća Europe koji se implementira u svima državama regije, a koji se tiče proaktivnog angažmana državnih institucija za prava LGBT osoba, jer se ne bi smjelo dopustiti da Bosna i Hercegovina bude izolovan slučaj u evropskoj porodici država, koje garantiraju jednaka prava svim svojim građankama i građanima, uključujući i LGBT osobe. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice nije imalo nikakvu reakciju na ovo javno pismo. Isto kao što su bez ikakve povratne informacije ostali i pozivi Sarajevskog otvorenog centra upućeni gospodinu ministru Damiru Ljubiću da se izjasni imaju li LGBT osobe u BiH podršku u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice, te na koji način se ljudska prava LGBT osoba u ovoj instituciji percipiraju.
Iako bi se za protest, koji bi imao za cilj da naglasi diskriminaciju LGBT osoba, koristilo elementarno pravo na slobodno okupljanje i proteste, Parada ponosa ne može se još uvijek održati, prvenstveno zbog bezbjednosnih razloga. Parada ponosa je dio procesa borbe za ravnopravnost LGBT osoba, ipak, visok stepen netolerancije koji postoji proizvodi izuzetan rizik za bezbjednost osoba koje bi učestvovale u tom maršu za ravnopravnost.
Često pitanje koje se može čuti jeste i to zašto heteroseksualne osobe ne paradiraju po ulicama. Heteroseksualne osobe ne paradiraju, jer njima, zbog njihove seksualnosti, nije zabranjeno sklapanje braka ili registriranje zajednice, nije im zabranjeno usvajanje djece, pristup socijalnom i zdravstvenom osiguranju partnera_ke, nije im onemogućeno nasljeđivanje niti sva ostala prava koja se temelje na osnovu priznavanja zajednice života (bračne ili vanbračne). Sva ova prava su onemogućena LGBT osobama i to samo zbog njihove seksualne orijentacije. Sa druge strane, heteroseksualnost (heteronormativnost) je svuda oko nas u javnom prostoru, a heteroseksualne osobe nisu ugrožene zato što su heteroseksualne. Prošetajte vikendom po Vilsonovom šetalištu i vidjet ćete paradiranje heteroseksualnih osoba.
Pozivanje na tradiciju i mentalitet kao razlog nemogućnosti organizovanja sarajevske/bosanskohercegovačke parade samo su izgovori. Potvrđuje to primjer Hrvatske i uspješno organizovanih parada, zemlje koja po mentalitetu i odnosu prema religiji nije bitno drugačija od BiH.
„Pride, odnosno povorka za prava LGBT osoba prosvjed je s dva lica – istovremeno je istup protiv diskriminacije LGBT osoba u društvu, ali i čin iskoračivanja iz tišine, i srama, ona četiri zida ormara u koji se pederi, lezbe i slični neprestano guraju. Znači, Pride djeluje prema vani i prema unutra, i utoliko je snažniji i potentniji od mnogih drugih političkih prosvjeda. Naravno, mnogi pederi i lezbe ne žele izaći iz te tišine, iz lažne sigurnosti četiri zida, i zato najčešće imaju problem s Prideom – usprkos tome što mu je svrha dokinuti društvenu diskriminaciju njih samih. Zašto? Uglavnom jer se boje posljedica tog iskoračivanja – odbacivanja koje je u društvu kojem živimo nerijetko nuspojava autanja. Ipak, (hrvatska, recimo) praksa pokazuje da je Pride najbolja terapija i za društvo, koje napokon može vidjeti da u toj povorci hodaju njihovi susjedi, braća, sestre, kolege, liječnici – sasvim dragi i ‘obični’ ljudi – ali je i terapija za pojedince i pojedinke koji došavši u povorku za pravedniji svijet za sve shvaćaju da, autavši se, nisu izgubili ništa, nego su samo dobili jako mnogo novih prijatelja. U Zagrebu i do 15 tisuća. Zapravo, u svijetu punom nepravdi i opresija po najrazličitijim osnovama, Pride je povorka ljubavi i tolerancije, povorka Normalnih – bez obzira na seksualno opredjeljenje“, rekla je za Dane Mima Simić, LGBT aktivistkinja iz Hrvatkske, spisateljica i filmska kritičarka, žena koja je na Prvom programu Hrvatske televizije u kvizu Tko želi biti milijunaš javno progovorila o vlastitoj seksualnosti. Isto je ponovila i nedavno gostujući na HRT-u u emisiji Nedeljom u dva urednika Aleksandra Stankovića.
Pripreme za ovogodišnju splitsku i zagrebačku paradu odvijele su se istovremeno kad i agresivna kampanja ‘U ime obitelji’ koja je prethodila Referendumu na kom su se građani_ke trebali_e izjasniti o izmjenama Ustava vezanih za brak koji se isključivo definiše kao zajednica muškarca i žene. Sve u istoj državi i u isto vrijeme. Zvuči nemoguće ali je moguće onda kad država postoji, posebno na vratima Evropske unije i mora poštovati zakone koji se ne odnose isključivo na heteroseksualnu većinu.
Primjer Srbije, po mnogo čemu sličnije BiH, djelimično objašnjava situaciju i na domaćem terenu. Prilikom pokušaja organizacije prošlogodišnjeg neodržanog Beograd Prajda, vlasti su od organizatora_ca pored prijave policiji zahtjevale još jedanaest potvrda od deset gradskih institucija. Radikalima i navijačkim grupama nije tražena niti jedna dozvola za skupove koji su održani u Beogradu.
Ukoliko znamo da u BiH gubljenje ličnih dokumenata vodi direktno do vrata pakla i avanturu kroz birokratski lavirint, jasno nam je da bi u sarajevskom slučaju vlasti tražile dokumente koje je moguće dobiti preko sedam mora i gora a prethodno njihovo postojanje objaviti u Službenom glasniku. Na taj način administrativnim putem spriječila bi se organizacija događaja za čije nerealizovanje bi pozivanje na ‘tradiciju’ bio argument. I sve tako u krug dok se ne pronađe dovoljno volje i snage za promjene.
“Kao prvo, ništa nije moguće bez dobre organizacije i kakve-takve potpore državnih institucija. Što podržavaju naše institucije? Ravnopravnost? Problem je što je BiH sekularna samo na papiru – sve se gleda kroz prizmu vitalnih nacionalnih interesa koji imaju vjerski predznak, a znamo što vjera misli o istospolnim parovima. Sve dok su nam institucije usko vezane uz vjerski dogmatizam, nikakve ravnopravnosti ne može biti. Drugo, queer borba traži građansku hrabrost: netko treba napraviti prvi korak i pokazati kako queer zajednica u BiH postoji i da ju je nemoguće ignorirati. Ukratko, netko se treba suočiti s medijima i pokušati senzibilizirati javnost. U Hrvatskoj je to na početku bila šačica ljudi koja je proživljavala strahote, ali – istajali su. Posljednji je Prajd u Zagrebu bio prekrasno iskustvo“, rekla nam je Asja Bakić, pjesnikinja iz Tuzle, sudionica posljednjeg zagrebačkog prajda.
Jedan od nužnih koraka vezanih za Prajd je i mijenjanje percepcije ljudi. Jer, osim tamo gdje je povorka ponosa postala komercijalni događaj kao bilo koji drugi i gdje su prava LGBT osoba zagarantovana, a učesnici_e se ponašaju jednako kao na bilo kom festivalu, nigdje više, a posebno ne u zemljama bivše Jugoslavije, Prajd nije povod za javno pokazivanje stražnjice kako ga neki pokušavaju predstaviti. Povorka ponosa je prostor izlaska iz nevidljivosti LGBT osoba, put ka trenutku kad ta vrsta događaja neće biti skup visokog rizika, kad jednostavno više neće biti vjest ili će biti jednako rangirana vijest koliko i informacija o organizovanom ispijanju piva u Njemačkoj. Svaka povorka ponosa ima centralnu poruku pod kojom se održava i koja definiše etapu borbe LGBT osoba. Nije to skup egzibicionista_kinja već ljudi koji se bore za osnovna ljudska prava. Za izlazak iz ormara i četiri zida, za tolerantnije društvo u kom će različitost biti prednost a ne trajni hendikep onih koji se ne uklapaju u okvire većine.
Tekst nastao u okviru projekta koji realizuju Sarajevski otvoreni centar i Internews.
Tekst preuzet iz magazina Dani
