Mnoge psihološke teorije govora da je porodica poput stuba temeljca i oslonac za sve životne nedaće i probleme jedne osobe u razvoju. Prilikom odrastanja djeci su najpotrebniji podržavajući roditelji koji će svoju ljubav iskazati kroz beskompromisnu podršku. U našem društvu još uvijek ne postoji jasna distanca između onoga šta je obaveza roditelja, a šta djeteta. Psiholozi modernog doba naglašavaju da djeca nisu birala da budu rođena, ali da roditelji većinom jesu birali roditi. Samim time roditelji jesu dužni pružiti bezuvjetnu podršku, ljubav i oslonac svome djetetu. Dolazimo do pitanja šta je to što je zapravo djetetu potrebno? Kako pokazati tu podršku i ljubav? Jasno je da je tu ključan ponos. Djeca jasno znaju prepoznati emocije svojih roditelja, čak jasnije i od njih samih, samim time prepoznaju kada su roditelji uistinu ponosni na njih. Trenutak kada dijete shvati da su roditelji ponosni na njega ono uči biti ponosno na sebe i voljeti sebe. Upravo zbog ovoga na temu ponosa razgovarali_e smo s roditeljima LGBTIQ osoba iz BiH.
Autor/ica: Admir Adilović
“Ja sam ponosna jer znam koliko je pametan! Ponosna sam jer iako mu je život bacao kamenje i stijene, on se izdigao i nadjačao ih. Ma ponosna sam jer je postao dobar i iskren čovjek prije svega. Iskrena da budem, nikada nisam ni sanjala da ću imati dijete koje će da mi bude u isto vrijeme sin i najbolji prijatelj. Toliko toga je tu čime treba da se on ponosi”, rekla nam je Sanela, majka gej muškarca, te nastavlja o tome kako smatra da njegov identitet ne čini samo njegova seksualnost.
“Kao majka sam često primorana u društvu braniti svoje dijete od homofobičnih napada. Uvijek sam spremna i imam odgovore, ali ponekada mi dojadi pa krenem s pitanjima o tome da li je on nekome nešto uradio i koliko on ima još svojih identiteta. Ništa na svijetu nije samo crno bijelo pa tako ni ljudi. Ni mene ne definiše to što sam u braku s muškarcem, tako ni mog sina ne definiše to što voli muškarca.”
Kako i kaže Sanela, seksualnost nije jedini identitet LGBTIQ osoba. Jednu ličnost čini sklop različitih identiteta, želja, snova i ambicija. Ne počinje sve i ne završava se sve s tome koga ćemo voljeti. To je važan dio našeg života ali je potrebno da društvo prestane seksualizirati osobe iz LGBTIQ zajednice.
“Meni je uistinu bilo teško da se pomirim da činjenicom da mi je kćerka lezbejka. Ne zato što je nisam voljela, volim je svim svojim srcem, ali jednostavno ta pomisao da je ona s djevojkom u krevetu me bacala iz kolosijeka. Kada mi se kćerka autovala, pokušala sam biti smirena, pružiti podršku i na neki način biti tu uz nju.” Marija iz Sarajeva dalje naglašava da ona nije odustala, nego se educirala i uspjela shvatiti.
“U određenom momentu shvatite da se jednostavno ponosite svojim djetetom. Ja sam ponosna na nju jer će ove godine biti na povorci. Ponosna sam jer znam da se bori za sebe. Ma ponosna sam na nju i njenu djevojku jer su dvije predivne djevojke kojima treba dati nagradu za mir! Shvatila sam vremenom da je seksualnost samo dio nas, a ne naš jedini identitet.”
Roditelji također prilikom autovanja svog djeteta prolaze kroz određeni proces samoprihvaćanja i prihvaćanja. Nekada je taj process lagan, a nekada je on poprilično iscrpan. No, najbitnije je da se ne odustane jer svaki roditelj mora znati da je djetetu potreban u životu.
“Ja sam zakleti komunista. Mislim da to dovoljno govori o nekim stavovima koje sam imao. Kada mi se sin autovao meni se svijet srušio. Razmišljao sam o tome koliko je to pogrešno za mene, da li sam ja nešto skrivio i kako će društvo da gleda na mene. Iskren da budem ni na trenutak nisam razmišljao o njemu dok me on nije upitao “Pa dobro tata, a gdje je moja sreća tu”. U tom momentu nisam imao odgovor, danas imam i uvijek mu govorim da je njegova sreća bitnija od svakog mog društva, uvjerenja ili bilo čega sličnoga. Ponosan sam jer on nije odustao u želji za kontaktom sa mnom, ponosim se činjenicom da je imao strpljenja i snage da sačeka da ja shvatim neke stvari i da ga prihvatim. Ponosan sam jer imam djete koje nije odustalo od svog roditelja ni onda kada njegov roditelj od njega jeste” kazao nam je Sanjin iz Tuzle.
Strah od odbacivanja, sramoćenja, psihičkog ili fizičkog nasilja te stalne društvene stigmatizacije doživljavaju i roditelji LGBTIQ osoba. Taj strah ponekada shvate lično, a ponekada se on odnosi samo na ono što se njihovom djetetu može dogoditi. Strah je legitiman u društvu u kojem živimo, ali onda kada on počinje da nas koči, moramo da preuzmemo kontrolu nad njim.
“Kada mi se autovao prvo sam rekla “Mene je strah da ti neko nešto ne uradi. Strah me za tvoju sigurnost”, nisam ja tada imala pojma da on taj moj strah živi već godinama, svaki dan, sat i minute svog postojanja. To je bio strah koji sam ja osjetila tada, a on ga osjeća svaki dan. Živimo u državi koja je i ovako podijeljena, pojavljuje se tu i ekstremizma i jednostavno mi nije lako razmišljati da mog sina neko može povrijediti. Ja nisam znala koga okriviti za svoj strah pa sam krivila njega. Smatrala sam da je on izabrao nešto samo da bi se inatio društvu, pa pobogu nije morao to ljudima trljati o nos. Danas sam ponosna jer svojim prkosom i postojanjem svoju dobrotu ljudima trlja o nos. Društvo je krivo za ovaj strah, a on, on je kriv jedino za ponos i ljubav koju osjećam!” poentirala je Maja iz Mostara.
Divno je čuti roditelje, doživjeti njihovu stranu priče i otkriti da se ponekad ispod nečega što nam se čini hladno poput kamena krije prelijepa duga. Život sam po sebi nije lagan, posebno za LGBTIQ osobe koje društvo specifično izolira, odbacuje i konstantno diskriminira. Podrška od strane roditelja, roditeljski ponos i bezuvjetna ljubav mladim ljudima daju vjetar u leđa da uistinu mogu promijeniti svijet i jedan dan bez straha voljeti osobu koju žele.
