Piše: Lamija Begagić
Foto: Privatna arhiva
S Mirzinom mamom Safijom nismo se bili u prilici naći i popričati uz kafu, ali smo se, bez obzira na udaljenost, osjećali sasvim blisko, prisno i prijateljski tokom skoro dva sata koliko je trajao Skype razgovor pun smijeha, ohrabrivanja, ali i prisjećanja na neke izuzetno teške porodične trenutke.
Kada smo dogovarali razgovor, Mirza, dvadesettrogodišnji gej muškarac, poslom je bio u Sarajevu. Budući stalno angažiran na raznim vrstama poslova, posljednjih godina Mirza živi na relaciji rodna Tuzla – bh. prijestolnica, dok je mama u njihovoj porodičnoj kući, blizu Tuzle.
Otamo nam se i javila putem Skypea, te odmah, sasvim pripremljena, počela s nama i svojim sinom s druge strane monitora, govoriti o njihovom odnosu.
Mama: Nije meni trebalo dugo nakon što mi je rekao. Sam trenutak kad mi se autovao bio je čudan, došao je i rekao da on voli muškarce, ali sve kroz neku šalu i smijeh, nisam ja bila sigurna da li on misli ozbiljno.
Ne sjećam se naročito tog dana, znam da jesam bila iznenađena, otkud sad to. Ali onda sam poslije razmišljala, pa on je moj sin, ne može on meni sad ništa biti drugačiji zbog tog saznanja.
Puno mi je pomogao i jedan film da shvatim da je i to za čovjeka, da ne možeš dijete odbaciti zbog toga koga voli.
Mirza: Film! Ti se sjećaš filma!
Mama: Naravno da se sjećam. Bila sam zatečena tad kad si mi rekao, nisam nekako očekivala, stalno si se družio s nekim curama, sjećaš se koliko sam ja, dok si išao u srednju školu, strahovala da ne stupiš u neke odnose… Znaš već, da djevojka ne zatrudni, stalno sam ti samo o tome pričala. I onda kad si rekao da voliš muškarce, kažem ti, prvo sam mislila – zezaš se.
I tad nekad si ti rekao, ne znam da li baš tog dana ili koji dan poslije, da pogledam taj film.
Mirza: Da… Molitve za Bobbyja (Prayers for Bobby). Težak film, o odrastanju i (ne)prihvaćanju. Dečko se ubije nakon što ode od kuće, striktni katolički odgoj, majka koja ga je išla liječiti… Previše pritiska. I onda, nakon što izgubi sina, majka, zapravo ironično, počinje pravnu i aktivističku bitku za njegova prava.
Davno je to bilo kad sam ja to gledao. Sad nešto razmišljam, s ove distance, možda je to bilo previše da ti tad dam, ne znam.
Mama: Nije. Meni je pomogao film jer opisuje borbu jedne majke. Ja mislim da će majka nebo i zemlju prevrnuti za svoje dijete. Na sve bih ja bila spremna za tebe i tvoju sestru, i da cijeli svijet meni okrene leđa jer si ti gej, ja bih ga okrenula svijetu.
Smješka se Mirza i opominje mamu da se mane općih mjesta, ali ona nastavlja odlučna da nas ubijedi da seksualna orijentacija njenog sina nikad nije, niti može promijeniti njihov odnos ili uticati na njenu bespogovornu ljubav.
A da ljubav roditelja ka djetetu zaista umije biti bespogovorna, govori i teška porodična priča o nasilju o kojoj ipak progovaraju i Mirza, i mama, smatrajući da je važno ne šutjeti.
Mirza: Mama, mi smo svi, kao porodica, svjedočili teškom porodičnom nasilju kojeg je moja sestra, a tvoja kćerka, trpila u braku. Ti si i tad, kada je to eskaliralo na najgori mogući način i kad je nju odbacila cijela uža i šira familija, rekla, sjećam se dobro: Ja nikad neću prekinuti kontakt s njom!
Mama: Mah, familija…
Ne vidimo mamu Safiju, ali znamo da je baš u ovom trenutku odmahnula rukom.
Mama: Bila sam baš nedavno s njima na ribnjaku.
Sa svojom sestrom i njenim mužem, mojom tetkom, pojašnjava nam Mirza tiho, da je ne prekida.
Mirza: I šta kažu, nisi mi to pričala?
Mama: Kukali nešto na djecu, na ovo, na ono. I počela neka priča o vjenčanjima i ja kažem: Ja bih bogami rado išla kad bi me moj Mirza pozvao na svoje vjenčanje, gdje god da bude, jer kod nas sumnjam da će uskoro. A oni šute. Ni riječi.
Na pitanje da li je uznemirava šta o svemu misli sredina, o čemu sve govori ili šuti, odlučno kaže da ne.
Mama: Nimalo. Nit’ ja šta krijem, nit’ bih se ustručavala reći da ko šta pita. Ovdje ljudi previše sude. Osuđuju druge. Ja nikad neću zaboraviti kad me moja sestrična nazvala i pitala me: “Tetka, je l’ ti mene podržavaš”, a ja punih usta rekla: “Da! Tvoj izbor, tvoja stvar.”
Mirza: Kad, za šta te to pitala? Za udaju?
Mama: Da. Udala se za muškarca druge vjere. To je, pretpostavljate, ovdje odmah bio skandal. A dijete sebi biralo.
Mirza: Pretpostavljam, mama, pričali smo dosta o tome, da znaš da moja, niti bilo čija, seksualna orijentacija nije pitanje izbora. Rodica je birala svog muža, ja nisam birao da budem gej. U tom smislu, možda nije za usporedbu.
Mama: Nije, Mirza, znam ja to, čitala sam, znaš da sam znala otići na internet, pa svašta upisivati na Google, ti si se tad na mene ljutio…
Priznaje Mirza da jeste. Znao je mamu, kaže, prekoriti da se opterećuje čitajući i googlajući koješta. No, danas razumije da je pokatkad bio prekomjerno grub i da se, kao ni u procesima samoprihvaćanja, tako ni u procesima prihvaćanja Drugih, ne završava sve samim činom autiranja. Naprotiv, neki procesi tek tad počinju.
Mamino traženje odgovora od sveznajuće internetske tražilice sasvim je razumljivo. Ponekad je željela znati da li je njen odgoj pridonio sinovoj orijentaciji, ponekad se pitala neke praktične stvari o životu gej ljudi. Za nešto je pitala Mirzu i njegovog tadašnjeg dečka s kojim je imala jako fin odnos, a ponešto bi saznavala drugdje.
I danas, mada već tri ili četiri godine zna za Mirzinu orijentaciju, joj nedostaje da razgovara sa roditeljima koji dijele slična iskustva.
Kada smo joj objasnili šta serija razgovora Porodica progovara znači i zašto je i za koga radimo, odmah je rekla da bi rado pričala sa Laninom mamom i sa drugim porodicama, jer žive joj riječi nedostaje.
Mirza: Da se vratimo na ta poređenja… Nije usporediva ni moja orijentacija sa sestrinom pozicijom žrtve u vlastitom odnosu, pa si i to nekad poredila. Kako si ono znala reći…?
Mama: Ne radi se tu o poređenju. Nisam vas dvoje nikad poredila, svako ko ima više djece zna koliko znaju biti različita, nebo i zemlja.
To što sam znala reći je da ja vjerujem da bi mnogo ljudi, ma usudim se reći 90 posto ljudi, u mojoj situaciji pomislili kako bi, da šta mogu mijenjati, više voljeli da ti nisi gej, a da se ona ipak vratila njemu u taj brak.
A ja ne bih. Često to pomislim. Da mogu da biram, ja bih radije da je ona otišla od njega, da je sada slobodna žena, a da si ti i dalje gej, nego da i ti imaš i ženu, i djecu, a da je ona i dalje s nasilnikom.
O tome često mislim. Kako se kod nas često toleriše nasilje, žmiri se na njega, a urla se na nečiju ljubav, kao što su tvoja i tvog dečka ili sestrine kćerke i njenog muža „pogrešnog“ imena…
Mirza: A otac?
Mama: Šta otac?
Mirza: Šta misliš kako bi otac to prihvatio, da je živ? Da li bi?
Mama: Mislim da bi. Gotovo sto posto sam sigurna. Ti se jesi njega plašio, držao je do discipline neke, ali zapravo je bio mekan.
Mirza: Jesam. I ko zna da li bih ja to tebi i rekao da je on još živ, možda bih vodio neki dvostruki život, mnogo je takvih, nažalost. Ili bih rekao samo tebi, ali ne i njemu.
Mama: Njegov si bio sin, kao i moj. Ja to ne bih krila, nije to strašna tajna za koju se ne smije znati. Ne tajim komšiluku, strancu, a da bih tvom ocu. Prihvatio bi. A i kad ne bi, kad bi se on odrekao tebe, ja bih se odrekla njega.
U nastavku, mama Safija još jednom potcrtava koliko živi za sreću njega i njegove sestre i kako je roditeljstvo neizmjerna sreća, ali i briga. Koliko sam, kaže, suza isplakala zbog vas dvoje, mogla bih napuniti pet Panonskih jezera da se ljudi kupaju…
Mirza: Dosta, mama, hajde. Već vidim naslov ovog teksta: Jezero majčinih suza zbog gej sina.
Trebali bismo ovdje stati.
Mama se smije i potvrđuje da je vrijeme da privodimo kraju. Rekla nam je, kaže, sve, ali opet bi, da je iko upita.
Jer je važno da porodica razgovara. I progovara.
