Piše: Aida K.
Sarajevski otvoreni centar je prethodni vikend organizovao druženje za LGBTIQ zajednicu, kojem su prisustvovali/e aktivisti/kinje iz regije, koji su učestvovali u organizaciji i koji organizuju povorke ponosa, kao i članovi/ce Organizacionog odbora prve Bh. povorke ponosa. Cilj druženja bio je da se, kroz razgovor, razmijene iskustva vezana za organizaciju povorki ponosa, upozna sa procesom i promjenama koje je povorka ponosa donijela za LGBTIQ zajednicu u regionu.
Buđenje ideje o organizovanju povorke ponosa u zemljama regiona
Danijel Kalezić, jedan od organizatora Montenegro prajda, istakao je da je organizovanje prvog prajda u Crnoj Gori nailazilo na brojne opstrukcije, kako od društva, tako i od vlasti. Zbog toga je bilo potrebno da prođe nekoliko godina od pokretanja inicijative do njegovog održavanja 2013. godine. Kako je naveo, inicijativa za organizovanje prvog prajda javila se 2011. godine. „Dvije godine je prajd najavljivan, i dvije godine je u zadnjem trenutku otkazan, dok se napokon nije desio 2013. godine“, naveo je Kalezić, i dodao kako je broj učesnika/ca se s godinama povećavao, a pritisci i opstrukcije od vlasti su postajali sve manji.
Aleksandar Savić iz Beograd prajda se prisjećao prve povorke u Beogradu koja se desila 2001. godine, na kojoj su brojni učesnici/ce bili/e pretučeni/e od strane huligana i desničarskih grupa. Godine koje su uslijedile bile su ispunjene borbom protiv sistema koji je LGBTI zajednicu nastojao potisnuti na marginu društvenog postojanja. Zakon koji je dozvoljavao zabranjivanje održavanja povorke ponosa 24 sata ranije, što je kasnije proglašeno neustavnim, godinama je zloupotrebljavan kako bi se LGBTI zajednici zabranilo pravo na javno okupljanje. „2014. godine, odobren je prvi prajd, odnosno, njegovo održavanje nije u zadnji čas zabranjeno.“, rekao je Savić, dodajući da je svaki naredni korak napravljen poslije toga bio lakši.
Bh. povorka ponosa
Amar Bašić, jedan od članova Organizacijskog odbora Bh. povorke ponosa, osvrnuo se na trag koji je LGBTIQ aktivizam ostavio na licu historije BiH. „Imali smo taj čuveni pokušaj prvog javnog LGBTIQ događaja u Sarajevu, Queer Sarajevo Festivala, 2008. godine, koji je vrlo nesretno završio. Šok koji je nastao nakon QSF-a je razultirao time da se gotovo dvije godine nije ništa dešavalo. Svi su na neki način otišli u podzemlje. Nakon nekoliko godina, bilo je vrijeme za novi početak, ovaj put sa drugim organizacijama. Svašta je urađeno u proteklih 10 godina, mnogo javnih akcija, čak i šetnji gdje smo mahali zastavama. Međutim, čim to nema naljepnicu ‘prajd’ ili ‘povorka’, manje-više, to svi izignorišu. Onog momenta kad smo rekli da idemo u organizaciju povorke ponosa, onda su svi obratili pažnju“, kazao je Bašić. Istakao je da je povorka na neki način prirodan sljedeći korak u razvoju bh. LGBTI aktivizma. „Svašta se uradilo, i u Sarajevu i van Sarajeva, ljudi su stekli važno aktivističko iskustvo, mnogo se radilo sa policijom, novinarima/kama, sa ljudima iz pravosudnog sektora. Osnažili smo i sebe i druge, te je sad pravo vrijeme za organizovanje povorke ponosa.“
Istakao je da su se za naziv ‘Povorka ponosa’ odlučili zbog konotacije koju ima riječ ‘parada’, koja je slavljenička. „Mi jesmo ponosni, itekako smo ponosni, ali će ova povorka ponosa biti više protest, nego parada“, rekao je Bašić.
Borba sa samim sobom
„Prije 8-9 godina sam bio brutalno pretučen. Nakon prvobitnog šoka, koji te prođe, trebaš ponovo izaći na ulicu, trebaš se vratiti svakodnevnom životu. Upravo ta ideja povratka na ulicu mi je izazivala strašan strah, strašan osjećaj bespomoćnosti“, rekao je Goran Zorić, jedan od članova Organizacijskog odbora Bh. povorke ponosa, na pitanje koji je njegov motiv za učešćem na povorci ponosa. U pokušajima racionalizacije straha, kako je naveo, našao se pred izborom – da li će da bude žrtva, da živi u strahu, ili će ponovo izaći na ulicu i živjeti život dostojan čovjeku. „Koliko god da je to iskustvo bilo traumatično, bilo je istovremeno i osnažujuće i istovremeno je nosilo snažnu odluku da ja neću da se krijem, neću da živim u strahu. U tom smislu, mislim da je za mene prajd baš to – osjećaj pobjede svog osjećaja bespomoćnosti i straha. To nije borba samo sa fašistima, homofobima, to je borba sa samim sobom“, rekao je Zorić. Istakao je da su vrijednosti na kojima počiva predstojeća povorka ponosa antifašizam, solidarnost, socijalna pravda, jer povorka ponosa nije samo borba za prava LGBTI osoba, to je borba za bolje društvo, borba za sve one koji su marginalizovani, potlačeni i za sve one grupe koje trpe neku vrstu opresije. „Ideja ovog prajda jeste da probamo pokazati da ulice i javni prostor pripadaju svima nama, i da je naš zahtjev da hoćemo da živimo bez nasilja i bez diskriminacije“, kazao je Zorić.
Zašto povorka ponosa?
Kako je naglasio Kalezić, povorka ponosa u sebi nosi borbu za slobodu. „To je sloboda za sve one koji nemaju hrabrosti, ili nisu u poziciji da se u ovom trenutku bore za tu slobodu. Mi se ponosimo time što smo našli snage da uprkos nasilju kojem smo izloženi svi, budemo ponosni na to što jesmo, ponosni na to što smo prevazišli taj strah, i ponosni na to što smo u prilici da budemo tu i radimo to za sve one koji to ne mogu“, naglasio je Kalezić.
LGBTI zajednica je sačinjena od različitih ljudi, različitog porijekla, boje kože, očiju i drugih karakteristika koje nas čine jedinstvenim. Ali, LGBTI zajednica, kao takva, ne postoji izolovana od društva. Ona je sastavni dio njega, i kao takva zaslužuje jednaka prava kao i svi njegovi drugi članovi. Povorka ponosa je čin koji nije svrha sam sebi. To je bitka u dugotrajnoj borbi za život oslobođen okova straha od društvenog osuđivanja zbog vlastitog postojanja. Zbog toga, povorka ponosa ima za cilj da ukloni mračnu sjenu kojom se nastoji zamagliti vidljivost LGBTI osoba – zaključeno je na kraju diskusije.
Druženja sa LGBTIQ zajednicom se nastavljaju i u narednom periodu u više gradova BiH, a više informacija o povorci kao i druženjima možete dobiti kontaktirajući [email protected].
