Piše: Nera Mešinović
Foto: Privatna arhiva sugovornica
Sa Bojanom Stevanović (26, Srbija) i Z. B. (27, Bosna i Hercegovina) razgovarali/e smo na temu povorke ponosa. Ako ste se do sada mislili/e da je odlazak na povorku ponosa jednostavna odluka, onda je ovo tekst za vas. Ako ste se pitali/e koji je smisao povorke, kada nam povorka postaje relevantna i kako sve to izgleda, nastavite čitati.
Z. B. živi u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj se još uvijek ne održava povorka ponosa. Šta su njena očekivanja i da li bi voljela da se povorka održi, saznajte u odgovorima koji slijede. Paralelno, pratimo odgovore i Bojane Stevanović, koja živi u Beogradu, gdje se već nekoliko godina održava povorka ponosa, a koja govori o svom prvom odlasku na prajd.
Lična historija s povorkom ponosa
LGBTI.ba: Da li si već bila na povorci ponosa, i da li bi voljela da se desi povorka ponosa u Bosni i Hercegovini?
Z. B. (BiH): Prisustvovala sam prajdu u Zagrebu. To je bio radostan skup ljudi koji slave svoje živote, svoje različitosti, koji znaju svoja prava i samouvjereno šetaju glavnim gradom. Osjećala sam se sretno što sam bila dijelom tako velike povorke.
Da se desi prvi prajd u BiH, istovremeno i želim i ne želim. U jednu ruku, to je neminovni korak u razvoju zajednice koja je inkluzivna i ‘LGBTI friendly’, pa je stoga dobra stvar da se nešto desi kako bi se krenulo u tom pozitivnom smjeru. U drugu ruku, svaki ovakav početak, posebno u našoj sredini, iziskuje veliku hrabrost zbog opasnosti kojoj se zajednica izlaže.
Bojanina (Srbija) historija s povorkom ponosa počinje prije tri godine, a do tada nije razmišljala o tome. Otići na povorku ponosa za nju je bio stepenik na koji se trebala popeti. Ima osjećaj da se prije 2014. godine nije izvještavalo dovoljno o LGBTI temama. Prije nego što je osvijestila svoju seksualnu orijentaciju, a i dugo nakon toga, nije pridavala značaj prajdu, jer nije mislila da joj je tamo mjesto. Dugo je imala nesuglasice s majkom, pa nije htjela da izaziva nikakve trzavice. O svom prvom prajdu kaže: “Dobila sam veliku satisfakciju od toga što sam bila na prajdu. Za mene je to bio veliki korak. Naučila sam svašta nešto o sebi. Osećam se kao da sam, u nekom svom malom svetu, napravila malu revoluciju.“
Povorka ponosa je važna
LGBTI.ba: U kojem trenutku je tebi povorka ponosa postala bitna?
Bojana (Srbija): Moj proces autovanja je bio unutrašnji, nisam se poistovećivala ni sa povorkom, ni sa aktivizmom. Prvo sam se povezivala sa nekim ljudskim pričama o coming outu. NIsam mislila na prajd, jer nisam razmišljala o svom položaju u društvu kao LGBTI osobe, samo sam se bavila sobom i svojim odnosima. Kao da samoj sebi nisam dozvoljavala da budem dio toga. Povorka mi postaje bitna onog trena kada sam priznala da sam dio toga i da to treba i mene da se tiče.
Z. B. (BiH) kaže da je za nju povorka ponosa postala bitna u momentu kad je imala partnericu u državi u kojoj se organizira povorka ponosa. Tada je shvatila da je bitno pojaviti se tamo zbog proslave, a u Bosni i Hercegovini zbog nevidljivosti u koju smo, kako kaže, zavejani. Smatra da bi organizacija povorke ponosa u Bosni i Hercegovini poboljšala položaj LGBTI ljudi, jer bi povećala njihovu vidljivost i pritisnula političare da shvate urgentnost stavljanja na agendu pitanja vezanih za LGBTI zajednicu.
Organizacija povorke ponosa – Šta nam donosi?
LGBTI.ba: Šta bi za tebe donijela organizacija povorke ponosa u Bosni i Hercegovini?
Z. B. (BiH): Da imam prajd u svojoj državi dalo bi mi nadu da će se postepeno razviti tolerancija prema LGBTI populaciji, koje trenutno skoro nikako nema. Po mom mišljenju, prajd poručuje da smo tu, da ne želimo da se krijemo, da ne želimo da nam se oduzimaju prava koja su nam jednaka, i da želimo jednaka prava tamo gdje to nije slučaj. To su naša prava i naši životi. I da, ako i kada bude organizirana povorka ponosa u mojoj državi, ja ću sigurno biti tamo.
Bojana je prije 2014. godine posmatrala povorku ponosa kao nešto što ne bi trebalo da se zabranjuje. Prajd koji je bio zabranjen u Beogradu 2014. godine je izazvao bure reakcija i u njenoj porodici. Ona nam priča šaljivo o reakciji njene bake koja je rekla da će ona također izaći na prajd, jer je skandalozno da vlada zabrani slobodni skup kao što je povorka ponosa. Prajd joj postaje bitan kada je shvatila da je dio jedne zajednice.
LGBTI.ba: Da li ti je povorka još uvijek bitna, i nakon prvog odlaska na nju?
Bojana: Bitna mi je kao koncept. Mislim da je neophodna u smislu da je to pokret koji oko sebe okuplja neku kritičnu masu. Volela bih da je to kao negdje u Evropi, da liči na proslavu, no u Beogradu, ali i u susednim zemljama, prajdovi su ipak donekle protesti. Za svaku promenu je potrebna kritična masa, i zbog toga oni koji se osećaju dobro sa sobom, treba da izađu i podrže, da bismo promenili ovo društvo i imali povorku na kojoj proslavljamo sve što smo osvojili.
LGBTI.ba: Kako izgleda život bez povorke ponosa?
Z.B. (BiH): Odrastati bez prajda, a biti osviještena da prajd postoji, odrastati u zemlji koja je toliko zaostala po pitanju inkluzivnosti LGBTI zajednice, je jako teško. Zemlje koje već dugo održavaju povorke ponosa (a i ja skupa sa njima), s tugom mogu pomisliti na činjenicu da neke države nikada nisu imale prajd, i da postoje izuzetno teške i opasne sredine za život LGBTI pojedinaca i pojedinki. BiH je upravo takva država, i taj put je tek pred nama. Nama povorka treba kao vrsta protesta, kao podsjećanje na slobodu ili prava koja su nam uskraćena ili koja nemamo.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora.
