Piše: Selma Kešetović
U narodu se često kaže da se Isusu moglo dogoditi nešto mnogo gore od razapeća – da ga proglase ludim. Ljudima su, da bi ostali mentalno zdravi, bitni njihov integritet, dostojanstvo i pravo na samoopredjeljenje nekad čak i više od pukog fizičkog preživljavanja – što objašnjava zašto aktivisti/ce širom svijeta rizikuju svoje živote kako bi izborili/e osnovna prava na upravo ove tri stavke. Pored represivnih zakona i običaja, tu je i medicina koja je umjesto znanosti često robovala političkoj dogmi i predrasudama. U želji da ženama oduzme pravo na njihov integritet i samoodređenje, “znanstveno” je dokazivala da je njihova iracionalnost ili neposlušnost rezultat nepravilnog rada jajnika. No nijedna grana medicine nije toliko podložna zloupotrebi kao što je psihijatrija, djelimično zbog toga što je mozak još uvijek nedovoljno poznat, a većim dijelom zato što se putem nje vrši moć vladajuće klase ili političkog sustava. Iako imamo jasne zakonske okvire i preporuke kako LGBTI osobe ne smiju biti diskriminirane zbog svoje seksualne orijentacije, posebno prilikom liječenja kada su najranjiviji/e, običaji su ti koji sprečavaju psihijatre/ice da naprave brzi prekid sa socijalističkom normom bivše države koja je homoseksualnost smatrala i bolesnom i ilegalnom.
LGBT osobe u BiH često će se naći kod psihijatra/ice kada se “otkrije” njihov seksualni identitet od strane roditelja, a kako će se psihijatar/ica postaviti u toj situaciji može zauvijek odrediti nečiji život.
“Moje iskustvo sa psihijatrom nije baš najbolje”, započinje svoju priču D.B. “Kod njega sam otišla radi anksiozno-depresivnog poremećaja, a on me je liječio od homoseksualnosti. Naravno, to je radio jer su mu moji roditelji rekli da to radi. Umjesto da, kao pravi stručnjak, kaže da to nije bolest/poremećaj, on im je išao niz dlaku. Govorio mi je da ne mogu reći da ne volim muškarce ako nisam spavala sa jednim. Onda mi je pričao kako ja od zelene i crvene jabuke, biram zelenu koja je koja je gorka i kisela (metafora za homoseksualnost) umjesto crvene koja je slatka (odnoseći se na heteroseksualnost). Svaki put kada bih došla na terapiju, samo se pričalo o mojoj seksualnosti i kako je još uvijek nisam ‘prerasla’. Rijetko kad smo se fokusirali na depresiju i anskizonost.”
Nakon tog traumatičnog iskustva u koje je stavljena zbog tadašnje pozicije nemoći u odnosu na svoje roditelje, D. je trajno izgubila povjerenje u psihijatre/ice, kao i psihologe/inje. “Sad ne idem kod psihijatra, jer sam totalno izgubila povjerenje u njih. Čak i kad bih otišla, vjerovatno bih prećutala dio o mojoj seksualnoj orijentaciji. A da LGBTI osobe nemaju povjerenja u stručnjake/inje mentalnog zdravlja govori i onaj nedavno objavljeni članak od psihoterapeutkinje Vahide Djedović gdje piše da je uzrok homoseksualnosti loš odnos sa majkom i emocionalna nezrelost. Vjerujem da su i kod nje LGBTI osobe imale loše iskustvo.”
U ovoj fazi primjene antidiskriminitarnih zakona gdje ni nevladine organizacije niti pritisci ne mogu da odrade sav posao, sve uistinu pada na moral pojedinca/ke (a kad kažemo ‘moral’, ne mislimo na malograđansku definiciju seksualnog puritanstva i opresije, nego na moral kao integritet i savjesnost svakoga od nas). Kako je socijalizam zamijenila antisekularnost pojedinih grupacija, liberalno-demokratsko utemeljenje neovisne države dovedeno je u pitanje. Zato mnoge LGBTI udruge imaju pozitivnu praksu liste “friendly” zdravstvenih radnika/ica kojima se ova ranjiva populacija može javiti bez straha od diskriminacije. O tome svjedoči i iskustvo mladog gej muškarca A.Č., čiji je coming out naišao na veliku represiju njegovih roditelja, uključujući i fizičko nasilje.
“Moj prvi susret sa institucijama mentalnog zdravlja desio se u septembru 2016. godine. Naime, godinu dana su me roditelji zlostavljali i fizički i psihički. Zato sam se zakazao u Domu zdravlja Tuzla, čekao mjesec dana, ali mogu reći da se čekanje isplatilo. Na prvom psihološkom konsultovanju, psihologinja je rekla da ja nisam kriv što sam gej, da je to prirodno i da nije naučeno ponašanje, te da to roditelji moraju shvatiti. Sa mnom je bio otac, ali ne i majka koja se mnogo gore odnosi prema meni zato što sam gej. Otac je cijelo vrijeme govorio da sam bezobrazan i da sam taj put izabrao. Iako je psihologinja iznosila dokaze, on je to zanemarivao. Zakazala je zajedničku terapiju sa oba roditelja, ali moja mama je odbila da ide govoreći da je to ‘grijeh’ i da je moja homoseksualnost bolest koja se ne može izliječiti. Jedini način da se ‘izliječim’ jeste put u vjeru. Nakon mjesec dana, moja mama je zakazala pregled kod uglednog doktora na psihijatrijskom odjelu UKC-a Tuzla. Tada je moje pozitivno iskustvo sa institucijama izbrisano kada sam ušao u ordinaciju spomenutog psihijatra, a on je na zidu imao ispisane sedžbu i slike na arapskom jeziku. Ja sam ateist, poštujem sve religije, ali u sekularnoj državi vjerske oznake ne pripadaju u institucije kakva je UKC Tuzla. I dalje sam naivno mislio da to možda nema veze, da će se držati stručnog mišljenja, ali čim sam mu rekao zašto sam došao, rekao je da homoseksualnost bolest i da ćemo svi završiti kao u Sodomi i Gomori. Mojim roditeljima je rekao da im je sin sorta iz Sodome i Gomore, da oni sad traže svoja prava i parade, ali on će prvi izaći na ulicu protestovati protiv njih. Rekao je i da ću dobiti HIV ako se ne okrenem vjeri. Najgore je što mi je u dijagnozu stavio da sam depresivan i anksiozan jer ipak nije mogao staviti da sam bolestan od homoseksualnosti budući da zna da to nije na listi bolesti. Odbio sam dalje liječenje i više se nikada nisam vratio.”
Nesavjesni/e psihijatri/ce koji/e ne drže do znanosti i svoje struke, slijedeći vlastite predrasude mogu načiniti ogromnu štetu maloljetnim LGBTI osobama koje su pod represijom roditelja, a osjećaju se izolovano i u odnosu na vršnjake/inje i društvo u cjelini. Istraživanja pokazuju da su baš gej tinedjžeri/ke pod posebno visokim rizikom da obole od depresije, anskioznosti, kao i da počine samoubojstvo.
M.J. nam je ispričala svoje negativno iskustvo sa psihologinjom koja je nijekala njezinu homoseksualnost: “Govorila je da je imala pacijentice koje su lezbijke, ali ja to nisam. Kao da je to neka moja nezrela faza. Srećom, tada sam čitala dosta literature i znala sam da ono što ona govori uopće ne stoji. Kasnije sam išla kod jedne psihologinje pri savjetovalištu za žene. Ona je bila veoma korektna, premda mi je jedna stvar ostala u glavi – kada me opomenula da govorim tiše jer me mogu čuti ostale žene u drugoj prostoriji. Ne znam da li je to rekla da mene zaštiti ili iz vlastite nelagode.”
Slučaj Ane Dragičević iz Rijeke koju su roditelji zajedno sa psihijatrom i ravnateljicom bolnice prisilno zatočili na psihijatriju na čak 5 godina njezinog života dokazuje koliko smo u čitavom regionu još uvijek spremni/e da zloupotrijebimo ovu medicinsku granu kako bismo nekome oduzeli/e integritet, dostojanstvo, samoodređenje, uračunjivost, slobodu, pa čak i sam život. A koliko je samo Ana za koje ni ne znamo i koliko je još LGBT djece ućutkano i zauvijek slomljeno praksom homofobnih psihijatara/ca, ne možemo ni pretpostaviti. No jedno je sigurno – promjene će se događati kada ih imenom i prezimenom počnemo prozivati za odgovornost.
