Trenutak prije polijetanja. Stojim na vrhu stepeništa. Provjeravam visinu. Dovoljno je visoko da se moj plašt napravljen od peškira za plažu razvije u letu. Popravljam slovo „S“ na prsima koje sam pažljivo izrezala iz samoljepljivog kolaž papira. Stisnute šake stavljam na kukove i dižem pogled koji u daljini počinje da traži novu spasilačku misiju. Brzo je pronalazim. Moja sedmogodišnja ja polijeće.
„Trebat će mi veći plašt“, razmišljam svega nekoliko stotinki kasnije, dok pokušavam da ustanem sa dna stepeništa i da zanemarim oštar bol u nožnom članku.
Piše: Aida K.
Vjerovatno ne postoji osoba koja kao dijete nije oponašala svog omiljenog lika iz animiranih filmova. Tako smo učili o dobru koje uvijek pobjeđuje zlo, o junacima (gotovo nikad junakinjama) koji spašavaju svijet od egocentričnih, prevrtljivih, podmuklih zlikovaca. Nesvjesno smo učili kako fizički izgled likova uvijek zavisi od osobina koje se tim likovima pridaju. Nismo mnogo razmišljali o tome. Znali smo samo da niko ne želi da bude ružni zlikovac.
Kako su nastali animirani zlikovci?
Još od nastanka prvog animiranog filma, krajem 19. stoljeća, počela je potraga za najboljim načinom predstavljanja likova. Društvene norme, standardi dobrog i lošeg, prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja, oblikovali su glavne protagoniste/kinje ovih filmova. Sve ono što se nije uklapalo u ovaj okvir, služilo je kao inspiracija za kreiranje negativnih likova.
Stoga, ne iznenađuje činjenica da su duboko ukorijenjene predrasude prema pripadnicima/ama LGBTIQ zajednice godinama služile kao kalup po kojem se krojio izgled, način ponašanja, govora, gestikulacije i druge osobine i karakteristike zločastih animiranih likova. Fenomen pogrešnog predstavljanja se možda može činiti beznačajan, ali ako se osvrnemo na prošlost, postaje jasno zašto je to mnogo ozbiljniji problem. Stoljećima su drugačiji ljudi bili isključivani. Ljudi koji ne izgledaju kao većina, ili ne vjeruju u iste stvari, ili koji izlaze iz okvirova društvenih normi u potrazi sa svojom srećom, bili su personifikacija svega što je loše i čega se treba čuvati u stvarnom svijetu.
Tako su neki od najpopularnijih Diznijevih negativnih likova zasnovani upravo na stereotipima koji se vežu za LGBTIQ osobe. Samo jedan od brojnih likova je lik Ursule iz filma „Mala sirena“. Naime, inspiracija za lik Ursule bila je kraljica draga Divine, dok glas i etos iza Ursule pripadaju Patu Carrollu. Oba ova glumca su poznata po krosdresingu, odnosno nošenju odjeće koja tradicionalno ili stereotipno pripada drugom spolu u određenoj kulturi.
David Thrope, režiser dokumentarnog filma ”Do I Sound Gay?” propituje osobine koje ove zlikovce čine tako neprijateljskim. „Decenijama su Diznijevi filmovi jačali stereotip da su gej muškarci loši zato što ne samo da planiraju i prave nestašluke dobrim likovima, već su i loši jer nisu u skladu sa kulturnim normama roda. Muškarci su kitnjasti. Koriste cvjetni jezik. Imaju veoma snobovski način govora. Često su vrlo izbirljivi i obraćaju mnogo pažnje na to kako se oblače. Oni su crtani film, i bukvalno i metaforički, o tome šta su gej muškarci”, kaže Thrope. Imajući to u vidu, jednostavno je vidjeti patern u načinu na koji su kreirani zlikovci u ranim Diznijevim filmovima.
Naime, u vremenu kada su nastajali ovi filmovi, svi oni koji se nisu uklapali u rodne norme smatrani su izopačenim i odvratnim, a gej muškarci su smatrani opasnim predatorima koji vrebaju dječake i mladiće. Stoga je pridavanje ovih osobina negativcima u animiranim filmovima korišteno za naglašavanje njihove zloće. Gotovo svaki od njih je upotpunjen nekim stereotipom ili predrasudom zbog koje su se LGBTIQ osobe godinama smatrale negativnim likovima, kako u animiranim filmovima, tako i u stvarnom životu.
Važnost pozitivnog predstavljanja LGBTIQ likova
U studiji Windows and Mirrors: Why Positive Representation of Disabled and LGBTQ+ People In Media Matters, Casey Allyn istražuje napredak koji je napravljen u načinu na koji se marginalizirane i sigmatizirane skupine predstavljaju u medijima. Također, ovaj rad istražuje utjecaj koji pozitivno medijsko predstavljanje ima na stvaranje samopouzdanja i javne slike o ovim osobama.
Između ostalog, kada govori o medijima, Allyn koristi pojmove „Windows“ (prozori) i „Mirrors“. Oni mediji koji su „prozori“ pokazuju gledateljima/icama tačke gledišta sa kojima se možda nisu ranije susreli/e, kao što su ljudi iz drugih zemalja ili drugih religija. „Ogledalo“ pokazuje gledateljima/icama likove ili perspektive sa kojima se oni/e sami/e poistovjećuju. Šta je prozor a šta ogledalo zavisi od ličnog iskustva i pozadine svakog djeteta. „Mediji ogledala pomažu djeci u izgradnji samopouzdanja pokazujući im da postoje i drugi ljudi kao što su oni i da žive mirno u svijetu. Mediji prozori pokazuju ljudima izvan te grupe mali dio nove perspektive. To pomaže u izgradnji empatije, razumijevanja, i cjelokupnijeg i tačnijeg pogleda na raznovrsnost svijeta. Pomaže u razbijanju predrasuda o grupama sa kojima djeca možda nemaju kontakt uživo“, navodi Allyn.
Prepoznati sebe u liku super heroja/heroine, vidjeti da je „normalno“ ne mora nužno da bude „kao većina“, da se može izaći iz heteronormativnih standarda i još uvijek biti na strani pravde, istine, slobode – na strani „dobra“, ono je što većina LGBTIQ osoba nikada ranije nije mogla doživjeti.
Pozitivno predstavljanje LGBTIQ likova u nekim od animiranih serija za djecu (Avatar: The Last Airbender – Nickelodeon, Adventure Time – Cartoon Network, She-Ra i princeze moći – Netflix), ulijeva nadu da se krećemo putem koji će svim osobama, bez obzira na rod, spol, seksualni i/ili rodni identitet, osigurati junaka ili junakinju sa kojom će se moći poistovijetiti.
Moja sedmogodišnja ja nije imala tu sreću. Na kraju, nije odustala od želje da bude Superman zato što njen plašt nikada nije mogao učiniti da poleti, niti što nije imala njegovu super snagu, vid, čulo… odustala je zbog onog „man“ u njegovom imenu. Zbog toga što je povjerovala da on nije super heroj kojeg je prihvatljivo da djevojčice oponašaju. Ali, to su već drugi okovi „normi“ koje ćemo, nažalost, još dugo vući za sobom.
Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka/bloga isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
