Piše: Selma Kešetović
Ulice su prazne.
Corona virus ne diskriminira.
Svi/e se nosimo sa situacijom najbolje što možemo, a mjere protiv pandemije natjerale su LGBTI osobe još jednom u četiri zida.
Alen, Lejla i Aleksandra su studenti/ice koji svoje vrijeme provode u samoizolaciji. Oni su različiti, i baš poput ostalih građana i građanki, nailaze na različite probleme, a i biraju aktivnosti u skladu sa svojim individualnim preferencijama.
Alenu izolacija ne pada teško, naprotiv dopušta mu konačno da diše. On dane provodi pišući, čitajući, gledajući serije i igrajući igrice. Čak je i meditirao što, kako kaže, nije njegova uobičajna praksa. “Nažalost, ovo jeste tragičan period za čovječanstvo, ali ne mogu a da ne primijetim koliko se moje mentalno zdravlje poboljšalo u zadnje vrijeme.” kaže Alen i ne može da primijeti da njegovo iskustvo ne dijele njegovi prijatelji i prijateljice kojima izolacija mnogo teže pada. Svoju reakciju pripisuje vlastitoj introvertnosti. Bez vanjskog pritiska i obveza, on ima više vremena i kapaciteta da se okrene svojim unutarnjim procesima i promišljanjima što smatra ključnim za vlastito napredovanje. No, on napredovanje ne shvaća u konvencionalnom smislu: “Malo mi je tužno što nas tek tragični trenuci podsjećaju na značaj zajednice uprkos različitosti njenih individua. Juče je jedna LGBTI organizacija postavila objavu koju sam dodao na story, koja glasi: “Planeti NIJE potrebno više ‘uspješnih’ ljudi. Planeti je očajno POTREBNO više mirotvoraca/kinja, iscjelitelja/ki, pripovjedača/teljki, obnavljača/oviteljica i zaljubljenika/ca svih vrsta.” – i to me podsjeti da promjena dolazi od individue, te se zatim odražava na kolektiv.”
Da li mu, kao gej muškarcu, ostanak među četiri zida izaziva tjeskobu jer je to toliko puta čuo od homofobnih osoba u javnom i privatnom prostoru?
“Dok smo svi/e kolektivno u svoja četiri zida, pomisao na to zvuči bliska sa onom homofobnom rečenicom koju smo dosta puta čuli/e”, kaže Alen. “Ali mislim da postoji ogromna razlika između dvije situacije u kojima je iskorištena ova rečenica: “Ostanite u svoja četiri zida”, u situaciji kada vlada virus dolazi iz namjere da se zaštiti i pobrine za kolektiv. Međutim, virus ne bira identitete koje će ugnjetavati i svi/e smo podložni tjeskobi i neizvjesnosti koja je osnova za kolektivnu povezanost koja nas ponovo rehumanizira i otvara u nama dimenziju empatije i brige za druge. Ugroženost ljudske vrste nas zbližava i ujedinjuje, i na tom polju me “ostanite u svoja četiri zida” čini zadovoljnim.’’
Aleksandra je, za razliku od Alena, ekstrovertna osoba. Za sebe kaže da svu energiju skuplja družeći se sa drugim ljudima. Tjeskobu joj stvara nedostatak izbora, da li da ostane ili izađe van, a dodatnu paniku neprestano bombardovanje negativnim vijestima koje su neizbježne. Vrijeme provodi u pisanju svog magistarskog rada, igranju igrica i skype pozivima sa svojom djevojkom. Za nju, ova situacija treba da pokaže homofobima kako je doista živjeti između četiri zida.
“Nadam se da će poslije ove izolacije, homofobi shvatiti da ŽIVOT NIJE U ČETIRI ZIDA i kako nam se ograničava mogućnost izbora u životu. Isto, neka se pokaže kako je kad ti je ograničena mogućnost sigurnog kretanja i javnog okupljana. Nadam se da će makar malo na koži osjetiti kako se mi moramo “sakrivati” od drugih, pa nekad i od vlastitih porodica; i shvatiti koji je to teret i koja je to težina na našim dušama.”
Lejla gleda afirmativno na izolaciju jer joj pomaže da završi stvari koje je odlagala. No, velika ju tjeskoba muči jer ne može viđati svoju djevojku koja je jedina može smiriti u ovom vanrednom stanju. “Pošto nisam autovana, djevojku ne mogu vidjeti jer naši roditelji ne razumiju “kako ne mogu izdržati bez drugarice par dana”, pa osim tjeskobe koju imam zbog pandemije i panike koja se stvara u svijetu, osjećam i tjeskobu što ne mogu vidjeti svoju djevojku koja mi je utočište, jer nemam dovoljno dobar razlog za to.” Zbog toga provodi vrijeme volontirajući, pomažući starijima koji ne mogu izaći iz kuće i čitajući vijesti kako bi naletjela barem na jednu pozitivnu.
“Ignoriram ta “četiri zida” koliko god mogu da me ne bi ugušili”, završava ona.
Za kraj, Aleksandra želi poslati afirmativnu poruku svim LGBTI osobama koje su, poput Lejle, u izolaciji sa svojom homofobnom porodicom: “Proći će i perite ruke.”
