Piše: Ljupko Mišeljić
Peto izdanje festivala queer filma Merlinka donijelo je sedam filmova – dva igrana i pet dokumentarnih, kraćih ili dužih. Kreirala je prostor za druženje sa i među zajednicom, i omogućila vidljivost LGBTI osobama – kako se otprilike u medijima označava intimni prostor u kome heteronormativnost ne određuje ili nameće svoje shvatanje intime. No, ukoliko se nekom čini da su u takvom prostoru filmovi bili na margini, programski i(li) selektorski, taj neko griješi.
Jer, prvo treba razjasniti da Merlinka na velika vrata uvodi queer kulturu. A to je vidno pokazao i drag queen nastup zagrebačkog sastava House of Flamingo, pogotovo odzivom koji je imao.
Queer film u regionalnoj filmografiji
Festival je otvorio pretpremijerno prikazani film Neizgovoreno rediteljke Elme Islamović. Film prikazuje priče o mladim lezbejkama i gejevima u BiH koje roditelji ne prihvataju, ili za koje roditelji misle da “još uvijek ima nade” da pređu na onu stranu heteronormativne međe. Ipak, protagonistica filma je Nera, koja nas upoznaje sa svojom porodicom, posebno majkom, koja ju je prihvatila onakvu kakva jeste. Pored toga što je Nerina majka – govoreći iz domena publike – poslala jaku i ohrabrujuću poruku da je Nera njeno dijete, “kakva god da je i koga god da voli”, ona je ukazala na nešto još snažnije. Ta njena druga poruka, primljena i shvaćena u kontekstu, za onog ko ju je vidio, je pitanje kako društvo koje idealizuje brak može uopšte da prihvati da – zarad opstajanja – brak bude sveden na čekanje žene kad će joj se muž vratiti od druge.
Dalje se na osnovu toga može postaviti i pitanje kako takvo društvo drži primat nad određivanjem može li se prihvatiti brak u kome se dvije osobe suštinski vole, bez obzira na seksualnost, rodnost ili polnost partnera.
Drugog dana na Merlinki su prikazana tri kratka filma, od kojih nijedan nije bio duži od 22 minuta – koliko je trajao brazilski doku-fikcijski film Golo tijelo. Prikazujući kako se brazilski baletani i brazilske baletanke, glumci i glumice, i muškarci i žene drugih zanimanja odnose prema svom tijelu, režiser (čije ime nije spomenuto) razvija logičan umjetnički dodatak – akt-fotografiju koja se odvija filmski neprekinuto.
Ispitujući da li se umjetnička akt-fotografija shvata kao reprezentacija nagosti, seksualnosti; prenaglašenosti dominantnog stereotipa ženskosti: “savršeni sklad i oblik tijela žene, iz muške percepcije”, Golo tijelo donosi lične refleksije ljudi – kako se osjećaju u svojim tijelima?
A one i oni, nastavljajući svoje odgovore na pitanja o masturbaciji, golotinji koja ima/nema seksualni kontekst, otkrivale/i su da li se bolje osjećaju goli ili obučeni. I to ne bez uporišta koje dolazi iz akademskog polja. Koje uveliko raspravlja načine na koje mediji, pogotovo oni masovni, tretiraju ženskost i muškost – odnosno kako shvataju te koncepte, i da li ih prikazuju u svom sadržaju.
Brazilski doku-uticaj u filmu doseže do razgovora o načinu na koji tabloidi, mediji, modni magazini i druge publikacije prikazuju erotičnost hetero-cisrodnih muškaraca i žena (muškaraca i žena koji se u potpunosti ponašaju onako kako im je društvo i odredilo kao normalno na osnovu rodnih uloga). Time ispituje da li se ljudi žele projektovati u muškarce i žene savršenog tijela, koje mediji objavljuju hiperseksualizujući ih – iskazujući iz njihove nagosti svaki element za bujanje seksualnog.
Takvom trostrukim fokusu priče u potpunosti su odgovarala i rješenja reditelja, koji na sekvence, prije svake scene paralelno montiranog filma, prikazuje foto-komentare, fokuse akt-fotografa/ki i fotografija pri snimanju, snimanje iste scene iz drugog rakursa ili ugla. Na kraju će i sam objasniti lični poriv za stvaranje dokumentarnog ili umjetničkog programa i svoju samu poziciju. Ovo je film kojeg bi trebalo pogledati, svakako, upravo zbog njegove glavne crte – priče o načinu na koji se muškarci i žene odnose prema sopstvenoj nagosti koju vide u ogledalu i da li im uopšte treba ogledalo, ili su svog tijela dovoljno svjesni da mogu ili žele biti nagi javno, pred kamerom.
No, prvi film koji je prikazan drugog dana u reviji kratkih filmova – I Know You Are, but What Am I?, doku-film redateljke Nađe Sinić, u svojoj postavci pokazaće ličnu priču transrodne osobe po imenu Kris. Govoreći o Krisu koji koristi svoje crtačke sposobnosti i crta, stvarajući u crtežima sliku o sebi koju on vidi. I vješto se koristeći likovnim principima, dobro naučenim iz školske stručnosti – Kris je pohađao Srednju umjetničku školu u Mostaru. Ta dva usmjerenja priče prepliću se i stvaraju perspektivu koja objedinjuje one u prethodna dva filma. Jer, pored priče o bivstvu u vlastitoj koži čijim oblikom nisi zadovoljan, a koji te usmjerava na ponašanje u skladu sa rodom koji takođe ne želiš, Nađa Sinić nas usmjerava i na priču o ličnom porivu za umjetničko djelovanje, koje je svakako dio queer kulture.
Igrani film – aktivizam i umjetnost?
Jedan od dva igrana filma prikazana drugog dana Merlinke, i to u reviji kratkih filmova, je sedamnaestominutna drama Tranzicija srbijanske redateljke Milice Tomović. Scenario prati posljednja dva dana boravka protagonistkinje Jane (glumica Ivana Vučković), s porodicom, kući, pred operaciju promjene pola zbog koje putuje u Ameriku – za koju njeni roditelji (Boris Isaković i Anita Mančić) uopšte i ne znaju. Skrivajući pravi razlog zbog kojeg ide u Ameriku, pod krinkom da ide zbog nastavka master studija, Jana će, kao prema stereotipu, prisustvovati oproštajnim porodičnim ručkovima i druženjima, na kojima se uvijek nađe neko ko pomogne na početku puta: da putnu slatku, i bez izuzetka neko ko uvijek pita o udaji, rađanju, materinstvu.
Ne govoreći samo o Tranziciji, a zbog čitalaca/teljki: Ta scena je opšte mjesto tradicije jugoslovenskih filmova novog vala primitivizma i posprdne reprezentacije balkanske iskonske suštine – ignorancije. Nažalost, samim tim je i dokaz da srbijanska filmografija i kinematografija još uvijek boluje od nezgrapnosti i nekritičnosti takvog pristupa komediografiji događaja.
Tranzicija je u to opšte mjesto umetnula rješenje dramske situacije, prvo dosad u ovoj varijaciji u srbijanskoj filmografiji. Tomović je za svoju dramsku situaciju scenaristički postavljene priče osobe koja krije promjenu pola, i to od svih bližnjih koji su, naravno, došli da je vide i zapamte do povratka, osmislila dosljedno redateljsko rješenje. Pa će pokazati i određen sopstveni uklon prema starosjedilačkom narativu o svemu kroz šta prolazi osoba koja se sprema na veliki put, koji će svakako bez dileme i zadržati.
Jedine dvije osobe koje su upoznate sa pravim razlogom zbog kojeg Jana putuje u Ameriku su njen prijatelj Edi (Nikola Rakočević), saosjećajni gej mladić, i njena sestra Milica (Jovana Belović). Kasnije, Jana će se susretati i sa onim još bližim od njih, poput bivše djevojke Sanje – kojoj će i reći. Međutim, još uvijek postoje nebrojene prilike da to prizna i svojim roditeljima. U tom kolažu kratkog razgovora na putu do aerodroma, smještena je i posljednja Janina nedoumica – je li moguće povjerenjem ovladati nad strahom od reakcije? Taj logički i linijski kraj filma ostaviće gledaocu/teljici na raspravu i shvatanje šta bi to zaista trebalo da bude tajna koja bi nas toliko diskreditovala u očima prijatelja i porodice da se njeno otkrivanje nazove hrabrošću? Za razliku od ovog pitanja, koje je, istina, više društveno orijentisano, drugo pitanje je skoro i lično, jer otkriva dokle se ispituje povjerenje, u smislu – šta mi možemo da povjerimo nekome, a što ipak, ne.
Tranziciju je u realizaciji – koja je završena početkom marta 2016. godine – pomogao i Filmski centar Srbije, što je filmu omogućilo učešće na Beogradskom festivalu dokumentarnog i kratometražnog filma (BFF), i to u kategoriji domaćeg kratkog igranog filma. Tamošnja publika vjeruje da je ovim filmom “Tomović ostala dosljedna svom izrazu – kameri iz druge ruke, dugim dijaloškim scenama, glumačkim improvizacijama”, kako piše u kritici izdavača.
U sva četiri slučaja, jasno je, radi se o kratkim filmovima, što otprilike pokazuje žanrovsku odrednicu s kojom bi selekcija itekako mogla raditi u narednim izdanjima. Kao što bi, u osnovnom principu – kojoj se publici obraća i na koliko razumljiv način – trebalo da se poradi i na prevodu stranih filmova, kojeg u američkom filmu Zauzmi pozu nije bilo nikako, dok je u ostalim neregionalnim filmovima bio samo onaj na engleski jezik. Upravo na tom kodu jezika, u bilo kojoj kulturi, ne smije se pasti. I ne samo u smislu prevoda, nego i u smislu korištenja jezika kao alata – jezik (diskurs) je ključ pitanja “Povećati vidljivost ili učiniti nešto značajno vidnim?”.
