PIŠE: Nikolina Todorović
Ženska čežnja je poput rijeke – istovremeno mirna i nemirna, čista i zamućena, staložena i podivljala. Ali uvijek u pokretu i nezaustavljiva. Ponekad se izlije izvan svog ustaljenog korita i svojih granica, i tu potom dolazi do neprihvatljivog, kontroverznog, nezrelog, nepromišljenog ponašanja; a ženske čežnje bivaju obezvrijeđene i svedene na najniže tjelesne požude ili pak historijski čuvenu histeriju i neurotičnost.
Christa Winsloe je jedna od autorica i umjetnica koja je pojam ženske žudnje i tjelesnosti opisala upravo na tom tragu, te subverzivno uvela nemir u represivnom, strogom, discipliniranom i krutom weimarskom duhu tadašnjeg sistema koji je je prethodio nacizmu. Na tom tragu, čini mi se, ne mogu zamisliti hrabriji čin u strašnijem i osjetljivijem dobu. Tridesetih i četrdesetih godina, strahovito je hrabro bilo odskočiti od prihvatljivih društvenih normi.
Winsloe je bila njemačko-mađarska skulptorka, romansijerka i dramatrurginja. Napisala je dramu u tri čina pod nazivom Ritter Nerestan (Vitez Nerestan) koja je odigrana u Leipzigu, a potom u Berlinu gdje je preimenovana u Gestern und Heute (Jučer i danas). Predstava je naposljetku dovela do snimanja filma 1931. godine pod nazivom Mädchen in Uniform (Djevojke u uniformi) na kojem je Christa Winsloe radila kao scenaristkinja, a Leontine Sagan (austrijsko-mađarska glumica i režiserka) je režirala film. Usprkos uspjehu snimanja i recepciji filma, Winsloe je bila nezadovoljna time što je film umanjivao lezbejske teme, izostanak radikalne kritike o diskriminaciji lezbejki, te samim svršetkom filma. Ponesena tim osjećanjem, napisala je i objavila roman koji hrabrije i suptilnije naglašava lezbejsku priču Das Mädchen Manuela (Djevojka Manuela) koji je objavljen 1933. godine. Osim toga, Winsloe je bila jako talentovana skulptorka, a za svoje skulpture inspiraciju je pronalazila najviše u životinjama i nerijetko je na svoje načine, svojom umjetnošću, izrazom, senzibilitetom, progovarala protiv tadašnjeg sistema koji je u cijelosti bio u znaku zamaha nacizma.
No, prije toga, čini mi se da je jednako važno naglasiti to da je ovakvo zanimanje bilo nepoželjno za žene. Ono što je još zanimljivo, jeste činjenica da je kroz ovakve teme i priču, Winsloe opisala zapravo svoj život i prenijela podlogu dešavanja iz njenog života na papir.
Na koncu, ne bih pretjerala čak ni ako bih rekla da ono što posebno izdvaja ovaj film jeste činjenica da je uopšte i snimljen. Naime, u filmskoj postavi Mädchen in Uniform sve su bile žene, režirala ga je žena, i tematizirana isključivo žena. Naposljetku, to je jedan od prvih snimljenih značajnijih queer filmova koji eksplicitno prikazuju žensku homoseksualnu žudnju.
Winsloe nije objavljivala ništa nakon romana Das Mädchen Manuela jer nije htjela pisati po pravilima i uvjetima Odsjeka za njemačku književnost. Ubrzo su sve njene knjige i članci našli na nacističkom indeksu neželjene literature.
***
Na početku spomenutog filma, Mädchen in Uniform, možemo vidjeti zašto je važna skulptura u tadašnjoj Njemačkoj i, na koncu, na koji način se upravo preko skluptura demonstrira snaga, moć i totalitarizam.
Naime, film započinje prikazom masivnih korintskih stubova, visokih obeliska, skulptura u helenskom stilu te mitoloških ratnika, ali i onih iz Prvog svjetskog rata. Građevine su impresivne i lijepo ukrašene. Izmjenjuju se prizori i aktovi skulptura mišićavih muškaraca u borbi i radu, zatim slijedi scena uniformisanih djevojaka u skoro vojnom hodu marširanja. Sve to ukazuje na jednoumlje i disciplinu.
Glavnu protagonisticu Manuelu, djevojčicu od četrnaest godina dovodi tetka na upis u školu. U tijeku razgovora s jednom od profesorica, tetka objašnjava da je njenoj nećakinji umrla majka i da joj je otac vojni oficir koji nema razumijevanja za kćerkino školovanje i odgoj. Manuela na svaki spomen umrle majke biva vidno uznemirena i neutješno uplakana. Njena tetka je prekorava riječima: Dođi sebi! Oficirova kćerka, a plače!
Naravno, jasno je koliko je nepoželjno izražavanje emocija, te koliko se akcenat stavlja upravo na suzdržavanje i čeličnost.
Djevojke u školi se upoznaju sa Manuelom, pokazuju joj školu i objašnjavaju njene obaveze i zadatke. U jednom trenutku je pitaju u kojoj spavaonici i razredu je smještena, a ona im odgovara da je kod Fräulein von Bernburg. Djevojke oduševljeno uzdišu i govore joj: Budi pažljiva, nemoj se zaljubiti!, na šta se sve glasno smiju, i nastavljaju: Zato što su sve djevojke zaljubljene u Fräulein von Bernburg. Jedna od djevojaka pravi malu predstavu i započinje glumiti: Oh, reci mi, je li istina da te ona ljubi po noći…
Već prve noći Manuela svjedoči neobičnom ritualu profesorice Fräulein von Bernburg, koja svake noći svoje učenice šalje u krevet uz nježni poljubac za laku noć.
Susret između djevojčice Manuele i njene profesorice prikazan je s mnogo emocija, simpatija i ono što je dirljivo kod jedne četrnaestogodišnjakinje jeste ekspresno brzo shvatanje, preispitivanje i otvoreno autiranje.
Leontine Sagan je vrlo uspješno iskoristila filmski jezik i alate te prikazala napetost i erotizam u toj situaciji – dok profesorica ide od učenice do učenice, Manuela se preznojava i drhti od iščekivanja. Muzika se pojačava i kamera se približava kako Fräulein von Bernburg dolazi do Manuele, u tom trenutku ona Maneuli daje nešto što nikada do sada nije dala drugim učenicama – ne poljubac u čelo, ne poljubac u obraz, nego poljubac u usne.
Film je veoma brzo po objavljivanju cenzurisan, i to potiskivanje je trajalo nekoliko decenija. Uprkos svemu tome, i dan-danas je izuzetno značajno ostvarenje u queer kinematografiji, a teme koje film obrađuje i danas se nerijetko koriste kao podloge za savremene i uvijek aktualne filmove.
Način na koji su prikazane senzualnost i intima u ovom filmu, u tom trenutku, u tom dobu, u takvom sistemu, kontekstu, i uvjetima, nevjerovatno su hrabre i odvažne, a poetika i melanholija ovog crno-bijelog filma su jedinstveni primjeri visoko estetskog sentimenta koji, poput poezije, usporava tempo ubrzanog i plošnog svijeta.
Mädchen in Uniform je jedinstven primjer antifašističkog odgovora i otpora. Na tom tragu, voljela bih da ovaj film, zajedno s odvažnom i talentiranom umjetnicom Winsloe, koja je nepravedno zaboravljena i skučena, dobije pažnju koju zaslužuje. Time bismo, čini mi se, pronašli i dobili uveliko ozbiljne i konstruktivne odgovore o sadašnjici u kojoj živimo. Zbog toga je redovna queer inventura značajna: iz pepela izvlačimo i pretresamo autore/ice i njihova djela kao opomenu da – rukopisi ne gore!
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
