Piše: Dalibor Tanić
Danas je vjerovatno malo onih koji bi se usudili govoriti o tome da queer književnost oduvijek postoji u BiH, da ima svoj kontinuitet, a da je tek u neko novije vrijeme počela da se klasifikuje kao takva. Da li je neko od nas ikada pomislio da u Selimovićevoj Tvrđavi postoje queer motivi, ili recimo u Andrićevoj pripovijetci Mustafa Madžar? Vjerovatno ne, ali to je činjenica. O namjeri obojice autora da u njihovim djelima svjesno budu ugrađeni queer motivi vjerovatno nema smisla govoriti, ali ima smisla govoriti o tome zašto su baš tu prepoznati ovi motivi. Selimović i Andrić sigurno nisu imali namjeru da pišu queer književnost – naprotiv. Međutim, njihova djela su pročitana na jedan sasvim drugačiji način, te su u njima otkriveni drugačiji i za nas potpunio novi motivi.
Književnost koja se isključuje
Da bi se uopće govorilo o queer književnosti, prvo treba jasno definisati šta nju određuje. Da li su to queer autori i autorice, ili su to motivi kojima se bavi neko književno djelo? Takođe veoma bitno pitanje jeste da li ovu vrstu književnosti treba izdvajati iz korpusa književnosti, jer se nameće pitanje da li, recimo, postoji književnost osoba sa invaliditetom?
Jasmina Čaušević iz Sarajevskog otvorenog centra kaže da queer književnost jeste ona književnost u kojoj prepoznajemo queer motive i teme u najširem smislu, bez obzira ko ih piše.
Dok je radila kao profesorica književnosti (desetak godina), ona kaže da se ne sjeća da je ikada sa učenicima radila bilo šta što što ima queer motive.
“Dolazimo do glavnog pitanja. Dakle, postoji uzorita književnost, normirana, koja je kanon što se tiče čitanke, lektire i postoji nešto što je uvijek na margini, što na neki način urušava ono što je kanon i što je nacionalno pitanje. Dakle, to je književnost koja je isključena”, kaže Čaušević.
Baveći se Hiljadu i jednom noći kroz svoj magistarski rad, Jasmina je primijetila jedan vrlo zanimljiv fenomen, a sve u kontekstu lektire, kao savršenog ideološkog sredstva, koje nam govori šta je dobro, šta je uzorno ponašanje, šta je uzorni moral i slično.
“U bh. književnosti Hiljadu i jedna noć ima gotovo status nacionalne književnosti, ali se vrlo svjesno pravi izbor priča. Od oko 380, ja sam našla 13 priča koje su sa eksplicitnim homoseksualnim motivima, ili su zoofilni, ima i pedofilije, incesta… Naravno, sve ovo ne ulazi u izbor za lektiru. Neke priče su zaista preeksplicitne i zaista nije dobro da ih čitaju djeca, ali opet se postavlja pitanje zbog čega one ne ulaze u izbor”, kaže ona.
Po njenim riječima, sve što nije norma i ono što se isključuje, jeste queer književnost.
Međutim, šta je sa književnošću koja je “normirana” i čiji su autori bh. klasici? Samo primjera radi, Čaušević nam je navela primjer pripovijetke Mustafa Madžar, od Ive Andrića.
“Ja se sjećam pripovijetke Mustafa Madžar gdje postoji motiv kada se on sjeća kako je imao odnos sa nekim dječacima… Čak je i ekranizovana pripovijetka, mislim krajem osamdesetih. Postoji i ta scena gdje glavni lik ulazi u kuću i gdje ga čeka taj dječak, prikazan kao adolescent… Sljedeća scena je – njih dvojica u krevetu”, objašnjava Čaušević.
Govoreći o nekoj savremenoj književnosti, ona kaže da se u BiH queer književnost počela razvijati nakon rata. Kao nezaobilazni momenat, Jasmina je pomenula romane Šumski duh Gorana Samardžića, te Mihael Selme Kešetović.
Autorska namjera i queer čitanje
Kada se govori o queer književnosti, nemoguće je praviti bilo kakve analize, a da se ne napravi distinkcija između queer čitanja i queer pisanja, odnosno autorske namjere. Već smo spomenuli bh. klasike, odnosno njihove autore. Njihova namjera je bila jedno, a sasvim drugo ono što se u nekim njihovim djelima moglo pronaći. O ovome govori i Šejla Šehabović, bh. književnica i kritičarka.
“Ja sada mogu queer isčitati Na Drini ćupriju. Kao teoretičarka, ja ću sigurno naći neki queer motiv. Kod Miljenka Jergovića sigurno ima nekih motiva. Kod Selimovića u Tvrđavi takođe ima vrlo karakterističnih queer motiva. Kada bi se pravila antologija queer književnosti u BiH, to bi bila ogromna knjiga – ali kada bih je ja pisala. Sasvim drugo je namjera autora i svijest o tome”, objašnjava Šehabović.
Upravo na namjeri i svijesti autora se zasniva i primjer bh. književnice Bisere Alikadić, za koju Šehabović kaže da nikada nije imala namjeru da napiše nešto što ima queer motiv. Na kraju je i sama bila iznenađena, jer dok neko drugi nije pročitao neke njene pjesme, nije mogla da shvati da je u njih unijela i queer motive.
“Ona je bila oduševljena kada je par njenih pjesama neko pročitao kao lezbejske. Dok je pisala, nije ni pomislila da piše o tome, a za to je saznala teka kada je neko drugi pročitao njene pjesme. Ona nije imala žudnju da to uradi, jer se bavila sopstvenom seksualnošću. Kada su joj rekli da je to lezbejska pjesma – žena je bila oduševljena”, objašnjava Šehabović.
Na kraju, to se i njoj samoj dogodilo pišući priču koja je ušla u zbirku lezbejskih kratkih priča sa prostora ex-YU pod nazivom Pristojan život.
“Meni se to potpuno potkralo… Nije mi bila namjera da moja priča bude queer. Kada sam vidjela antologiju, onda mi je bilo savršeno jasno zašto je moja priča završila tamo. Nisam to radila ‘projektno orijentirano’. Recimo, knjiga Selme Kešetović Mihael je takva – projektno orijentirana – žena je htjela napisati gay ljubavni roman i u tome nema ništa loše”, kaže Šehabović.
Eksplicitne scene seksa, ili nešto drugo
Svako ko nikada nije imao dodira sa queer književnošću, vjerovatno pomišlja da roman, ili neka kratka priča, vrve od scena gay ili lezbejskog seksa. Zapravo, to je prva asocijacija (za neupućene) kada se govori o queer književnosti. No, da li je to tako i o čemu se piše u ovim djelima?
“Teorijski se nikada nisam bavila time, ali kada bih ja sada trebala da odredim da li je neki roman queer ili nije i da li ima queer motiva, ja bih tražila nešto što problematizira neku dominantnu matricu seksualnosti na bilo koji način. Čak mislim da je insistiranje na seksualnosti u queeru, eksplicitnoj seksualnosti, za današnje vrijeme premalo radikalno. Jer, najlakše je opisivati scene seksa. To je prebjelodana namjera”, objašnjava Šehabović.
Ona kaže da ima priču (posvećenu prijatelju) koju još uvijek nije objavila i koja se završava sa “kako je biti gay u Sarajevu”. Kako kaže, to je za nju previše pamfletistički.
“To je malo oslobađajuće u smislu čitatelja, ali mene je bilo malo stid kao autorice… To ću možda i napisati kada budem objavila priču”, rekla je Šehabović.
Angažovanost i vremenski okvir
Ono što je možda najbitnije kada govorimo o queer književnosti jeste njena angažovanost. Ona je moćna. Ruši kanon, gradi novu dimenziju u književnosti, privlači novu publiku, a stara i toliko puta pročitana djela tjera da pročitamo na jedan novi način.
Šejla Šehabović smatra da je već samo postojanje queer književnosti nešto što je angažirano.
“Kada ne primijetiš da pišeš lezbejsku priču, to je angažovanost, jer ti si nešto naučio/la u ovom društvu i neke stvari ne dovodiš u pitanje, a to je, npr. tvoja sloboda”, objašnjava ona.
Takođe, bitno pitanje koje se ovdje postavlja je vremenski okvir.
Zlatan Delić, autor koji se bavi pitanjima subjektiviteta, feminističkom teorijom i rodnim studijama, kaže da takvo nešto ne postoji. Jednostavno, queer književnost postoji oduvijek i sve ovo vrijeme je prisutna.
“Tek u posljednjih 30-ak godina postoje takve klasifikacije, pa se vidi da postoji kontinuitet. Onda shvatiš da to nije krenulo od juče, već da je krenulo davno. Književnost nastaje iz nesvjesnog. Ti pišeš nešto i onda završi tamo gdje nikada nisi ni pomislio da će završiti”, objašnjava Delić.
Delićevo objašnjenje zapravo je srž priče o queer književnosti i vraća nas na početak priče, gdje smo postavili pitanje da li queer književnost treba izdvajati iz korpusa književnosti?
Ako neki autor ili autorica piše bez svijesti o tome da stvara queer remek djelo, a tek publika dođe do tog saznanja, onda je to znak da je autor/ica potpuno oslobođen/a. Sve ovo je uvjetovano time da su se on/ona prethodno načitali queer literature i da su u jednom momentu prestali da obraćaju pažnju na to da pišu queer.
Na osnovu rečenog, zaključak je jednostavan. Queer književnost u BiH itekako postoji. Ima mladih, perspektivnih autora i autorica za koje možda zna manji dio čitalačke publike. No, ako nam je ovo nepoznato, za početak je dobro da se prisjetimo bh. klasika, koje možemo čitati na jedan potpuno novi način.
