Ovog utorka LGBT.ba donosi još jednu queer priču, a autor je Ajdin Tinjak.
Ankica ima sedamdeset i osam godina. Živi u malom mjestu nadomak gradića u Hercegovini. Čitav život je bila domaćica. Ima tri sina i dvije kćerke. Muž joj je preminuo prije četiri godine. I ljubila je ženu.
“Mog Petra sam upoznala sa šesnaest godina, vjenčali smo se kada sam imala sedamnaest, a prvo dijete sam rodila na osamnaesti rođendan”, priča mi Ankica dok pijemo kafu u njenom vrtu.
Za njenu priču sam saznao od djeda. Moj djed je bio trgovac koji je nakon Drugog svjetskog rata prodavao stoku u hercegovačkom kraju i jedne prilike je tokom posjete Petru svjedočio, za njegove oči, nesvakidašnjem i neobičnom činu u vinogradu na domaćinovom imanju.
Izašavši iz kuće da prošeta poljem i ubere koju bobu svježeg grožđa, djed je vido Ankicu kako u zaklonjenijem dijelu vinograda ljubi drugu ženu. Iz ruke mu je ispao smotan cigar duhana, a pogled ostao na golim grudima žene s dugim crnim pletenicama omotanim oko glave koju je Ankica obgrlila. Priča mi kako nikada do tada nije vidio da žensko ljubi žensko. “Staj'o sam k'o ukopan. Ni naprijed ni nazad”, prisjećao se dok mi je pričao.
“Nikada mom Petru nije kazao”, kaže mi Ankica i dodaje “Kada smo vidjele da nas tvoj djed gleda, ja sam potrčala prema njemu i kazala da ne smije reći Petru.”
– A šta da je rekao?, upitao sam.
“Možda bi i mrtva glava pala”, odgovori.
– Da je živ, bi li mu danas priznala?, postavim opet pitanje.
“A k'o da bi danas bilo drukčije? Žena ljubi muškarca i tako je od pamtivijeka u našem kraju…”, reče.
Ankica ne gleda TV i nema internet i kada je riječ o ljudskim pravima zna toliko da je do prije četiri godine od muža za 8. mart dobivala cvijeće ubrano u njihovom vrtu. “To je zato što si žena i što je danas vaš dan”, znao bi joj reći dok mu je tražila praznu teglu u koju će nasuti vodu i staviti cvijeće. Redovno su zajedno išli u crkvu i to je bio jedini povod kada je napuštala kuću.
Ni nakon muževe smrti nije prestala nedjeljom ići na misu. Kaže mi da joj društvo danas pravi Ruža iz mjesta.
Već je bilo kasno i morao sam poći dalje prema moru. Na kapiji sam sreo ženu dugih sivih pletenica omotanih oko glave. Okrenuo sam se i pogledao Ankicu, a ona se nasmiješila i dobacila: “Drago mi je da si svratio, pozdravi svoje. Hvala ti na karanfilima koje si donio, ali ja volim ruže. Sretan put!”
