Queering the Map: Bili smo tu i bit ćemo

PIŠE: Jovana Ivetić

Prostor nije samo fizička dimenzija u kojoj živimo, već nosi složeno značenje identiteta i pripadnosti. Za mnoge queer osobe, historijski je oblikovan isključivanjem i šutnjom kao vidom nasilja. Jer (ne)vidljivost je pitanje prava na postojanje, na trag i uspomenu. Mogu li online platforme koje mapiraju mjesta queer priča postati prostor otpora i sjećanja koja se više ne brišu?

Kroz historiju, queer životi su bili izgurani na margine – brisani kako iz porodičnih albuma, tako i iz zvaničnih arhiva. Ali i na marginama, priče su se dešavale. Iz te spoznaje nastala je online platforma Queering the Map, s ciljem da okuplja queer pojedince iz cijelog svijeta, koji povezuju svoje lične priče sa specifičnim lokacijama na digitalnoj mapi.

Kako je sve počelo – queer teorija o prostoru

Projekat je započeo 2017., kada je, tada mladi, kanadski umjetnik i dizajner Lucas LaRochelle, kreirao Queering the Map kao svoj studenski rad. Polazne tačke za ideju su mu bile, prvo vjerovanje da lična sjećanja imaju uticaj na percepciju mjesta, a onda i teorija Sare Ahmed, feminističke spisateljice i nezavisne naučnice.

Naime, Sara je tvrdila da prostori nisu neutralni, već su prožeti društvenim normama i očekivanjima, posebno onima koji se odnose na seksualnost i rod, što dalje može dovesti do toga da se određena tijela osjećaju “kao kod kuće”, dok druga doživljavaju dezorijentaciju ili otuđenje. Lucas je usvojio ovu teoriju, te iznio dodatno da queer prostor može biti relaciono iskustvo koje stvaraju i/ili dijele queer osobe. U skladu s tim, Queering the Map je nastala kao platforma za memorisanje queer prostora, ali ne kao fiksnih, fizičkih lokacija, već kao iskustava.

Queer prostor kao dekolonizacija

Queering the Map je prepoznat i nagrađen u svijetu digitalne umjetnosti, kao važan resurs kako za queer zajednicu, tako i za istraživače_ice i dizajnere_ice; i to kao resurs koji radikalnim i dekonstruktivnim pristupom preispituje norme i otvara prostor za nove načine stvaranja i življenja. Jesu li ta priznanja zaslužna, odnosno u čemu je suštinska vrijednost?

Korišćenje platforme je vrlo jednostavno – potrebno je da pronađete željeni grad na mapi, te da klikćete kursorom na pinove kako biste pročitali podijeljene priče. Isto tako, možete dodati i svoju priču za određenu lokaciju. Teško je odrediti tačan broj unosa jer stalno raste, ali obuhvata gotovo čitav svijet. Nacionalne granice se, dakle, prevazilaze i pokazuju koliko su queer iskustva, iako duboko lična, i univerzalna.

Ukoliko kliknete na jedan od pinova iz Palestine, pročitaćete potresno ratno svjedočanstvo, ali i o ljubavi koju društvo osporava:

“Uvijek sam zamišljao tebe i mene kako sjedimo na suncu, ruku pod ruku, konačno slobodni. Razgovarali smo o svim mjestima na koja bismo otišli kad bismo mogli. Pa ipak, sada te nema. Da sam znao da ćete bombe koje pljušte po nama oduzeti, rado bih rekao svijetu koliko te obožavam više od svega.“

I Bosna i Hercegovina ima svoje pinove – priče o coming-outu, susretima s nasiljem, o ljubavi… Jedan od njih je jednostavan, kratak, a toliko snažan kad se stavi u koncept oduzimanja prava na partnerstvo:

“Ovdje sam upoznala svoju ženu.”

Zaključak se sam nameće – da svaka ispovijest doprinosi kolektivnoj istini koja je predugo namjerno iskrivljena. U savremenom dobu, informacije jesu lako dostupne, ali su identiteti i dalje podložni brisanju. Zato je svako očuvanje queer iskustava čin otpora, razbijanja stereotipa i izgradnje inkluzivnije budućnosti.

Pored lične i političke vrijednosti, javlja se i kulturna i umjetnička vrijednost jer priče mogu postati materijal za stvaranje novih kreativnih narativa, koji se opiru normama, a teže slobodi.

Nismo ti mi od jučer

Queer osobe su živjele, žive i živeće svoju autentičnu istinu. Očuvanje tih iskustava znači očuvanje prisutnosti. Ni jedan glas ne smije biti zaboravljen.

Zbog toga smo, po ugledu na platformu Queering the Map, sproveli_e svojevrsnu anketu kojom smo pozvali_e pojedince iz zajednice da podijele svoje važne trenutke, kao oslobođen potez poqueeravanja mape BiH.

Sarajevo bilježi o ljubavi:

• ARIA centar – prvi put sam se poljubila sa djevojkom tu.
• Upoznali smo se kod Malog Bosmala, ja sam bio tako pun sebe, a on tako sladak i nježan. Imao je najdivnije oči, ta neka svjetlica u njima kao da je već pokazivala da će taj susret da bude nešto najljepše na svijetu – i da traje još uvijek.
• Prvi dejt smo imale na pumpi pored Parka zaljubljenih.
• Prvi put smo se poljubili u Dalmatinskoj, a u javnosti držali za ruke na Bh. povorci ponosa 2025. kod Filozofskog.
• Dom pisaca. Upoznao svog partnera.
• Upoznale smo se u zgradi Energoinvesta. Prvi poljubac je bio u kafiću Meeting point. Prvi put smo rekle “volim te” na Otoci u parku kod Olimpijskog bazena. Držale smo se za ruke dok smo šetale Vilsonovim, Velikom alejom na Ilidžii, Trebevićkim stazama, zatim u Neumu uz more. Jako smo se grlile na sarajevskom aerodromu, autobuskoj stanici, a sve dok smo ispraćale/dočekivale jedna drugu.
• Nalazili bi se u Velikom parku. Svaki put kada bih ga ugledao srce je zatreperilo. I danas kada prolazim tim putem srce mi zatreperi.
• Prvi put sam se poljubila za Trebevićkoj žičari. Tek sam kasnije shvatila da snimaju. Ali neka, bilo je zabavno.
• Prvi put smo rekle jedna drugoj ‘volim te’ na zgradi Avaza u Sarajevu. Došle smo iz Tuzle na jednodnevni izlet. Trebalo mi je dobrih 20 minuta da smognem hrabrosti da kažem. I ona je meni rekla da me voli. Toliko smo se zanijele u toj euforiji i zaljubljenosti, da smo zakasnile na zadnji bus za Tuzlu. Prelijepa prva ljubav. Nismo više zajedno, ali ću zgradu Avaza zauvijek pamtiti po tome.
• Bio je to seminar u hotelu Hollywood, prva noć koju smo proveli zajedno, a ujedno i zadnja. Prešli smo iz prijateljskog flerta u pravi i zaspali zagrljeni u njegovom krevetu u hotelu.
• Prvi put me uzela za ruku u Corneru, ispod stola, dok smo sjedile na drugom na pivu.
• Bob staza Trebević – tamo gdje smo se mogle poljubiti dok nema nikoga, među drvećem i išaranim betonom.
• Moja djevojka i ja smo u vezi na daljinu. Svakih par mjeseci kada dođe da me posjeti, jedna od prvih stvari koje uradimo je da odemo na Žutu tabiju. Pričamo o raznim stvarima ili, češće, samo sjedimo zagrljene i upijamo najljepši pogled na svijetu.

I Mostar svjedoči o jednoj ljubavi, koja traje još od 2014. godine:

• Poljubile smo se na Starom mostu jer kažu da ljudi koji se poljube na mostu nikad ne raskinu. Išle smo na Forticu na piknike, i uštipci imaju posebno mjesto u srcu. Idemo na Drežanku često. Autovala sam se mami i ona je samo rekla: “Pa daj sredi tu kuću što si kupila, ne možeš dijete dovesti, a da ne valja”. Često s rajom idemo po kvizovima u Gažu, House Pub i uvijek i svugdje se držimo za ruke.

Blagaj pamti djevojke koje su se upoznale na Valentinovo:

• Tamo mi je dio duše, i uvijek će biti.

Za jednu izjavu, nismo dobili_e lokaciju, ali jednako boji mapu BiH s nježnosti:

• Prvi put kada me je podigao nakon što sam pao, znao sam da želim više od prijateljstva.

Priče o coming out-u nekad su gorke, ali jednako važne jer podsjećaju da naša borba još traje:

• Prvi put sam se autovala online drugarima kada mi je bilo 12. Pola me je ismijalo, a pola me je prihvatilo. Taj isti dan sam naučila koliko je opasno biti otvoreno LGBTQ+.
• Nisam rekla na glas ja sam lezbejka, ali mnogi ljudi pitaju jesam li bata ili seka, izbjegavaju ili okreću glave. Neki su ok. Otkrila sam par drugarica – sada su bivše. Inače govorim općenito za reakcije ljudi u Širokom brijegu.
• Prvi put sam se autovao prijateljicama na trotoaru pored škole. Pored toga, autovao sam se još jednoj bliskoj prijateljici na Gradskoj Otoci (u Bihaću). Osjećao sam treperivost prije autanja.
• Prvi put sam se autovala u svojoj sobi, osjećala sam se uplašeno, ali u isto vrijeme uzbuđeno, nisam se puno brinula jer su moji prijatelji jako accepting.

U konačnici, kroz fragmente sjećanja, ispisanih ne tintom nego emocijom, moguće je preoblikovati svijet – tačku po tačku.