Piše: Azem Kurtić
Foto: bbc.co.uk
Rabih Alameddine je pisac libanonskog porijekla sa adresom u San Franciscu. Autor je šest romana, a njegov zadnji roman Anđeo historije objavljen je u oktobru ove godine. Svojim prvijencom, romanom Koolaids stekao je svjetsku slavu, a u ovom romanu piše o epidemiji AIDS-a, civilnom ratu u Bejrutu, smrti, seksu i značenju života. Kontroverza koju je izazvao svojim prvijencem pomogla mu je da svaki njegov naredni roman lakše nađe put do publike.
Njegov prvijenac nije pomogao samo njemu, već je pomogao i da LGBT+ tematika nađe svoj put do publike. Kada smo ga upitali kako zapravo pronalazi način da LGBT+ prava uvrsti u svoja djela, Rabih nam je odgovorio: “Razlog zbog kojeg pišem o LGBT+ pitanjima je taj što su to moja pitanja, riječ je o mojim pravima i brigama. Nikada nisam sjeo i razmišljao koje ću teme da uključim, već pišem o onome što mene tišti. To je najjednostavniji odgovor!”
Kada je njegova prva knjiga izašla 1998, Libanon nije bio spreman za nju, ali prema njegovim riječima, postigla je nevjerovatan uspjeh jer su svi znali za nju. Kako nam je rekao, situacija u Bejrutu po pitanju LGBT+ ljudskih prava i sloboda je slična onoj u Sarajevu – sve je okej dok ne govoriš javno o tome. On je ipak govorio o tome. “Ono što se desilo jeste da su mi se ljudi smijali zbog moje knjige, ali nikada meni u lice. Ja se nisam uopće zamarao time, jer sam imao i još uvijek imam podršku porodice. Libanon je uvijek imao otvoreno društvo i sve je, ponavljam se, okej dok ne govoriš o tome. Primjera radi, moj otac je imao mnogo gej prijatelja koji su bili u brakovima i imali su djecu, ali su potajno upražnjavali istospolne odnose. Svi su znali za to, ali se o tome nije govorilo”, nastavlja Rabih.
Rabih kaže da se situacija u Libanonu po pitanju LGBT+ prava mnogo promijenila, i da su mladi ljudi danas mnogo slobodniji i otvoreniji. Na promocijama knjiga se susreće s mladim ljudima koji su čitali njegove knjige na fakultetima, budući da su na nekim obavezna literatura. Također, na sceni je veoma popularan bend koji se zove Mashrou’ Leila, koji je dobio epitet gej benda. “Interesatno je vidjeti kako frontmen grupe stoji pred 50.000 ljudi i pjeva o ljubavi prema muškarcu ili o tome koliko ga je slomio prekid sa dečkom, a riječ je o najpopularnijem rock bendu na Bliskom Istoku”, dodaje Rabiah.
Nisam odrastao da budem normalan, a moja seksualnost nije ništa nenormalno
S našim sagovornikom razgovarali smo i o temi aktivizma, barem u onoj mjeri u kojoj je on aktivista – kroz pisanje. Pitali smo ga zbog čega je važno da se LGBT+ teme dovode u javni prostor na sve načine, na što nam je odgovorio: “Odgovor je vrlo jednostavan: mi danas još uvijek imamo mlade LGBT+ osobe koje počinjavaju samoubistvo jer misle da su jedini i da na njih niko ne misli. Za njih moramo ovo raditi. Dokle god postoje ti mladi ljudi, moja šutnja je zločin!”
Govoriti o ovim temama je podjednako važno kao i naučiti izboriti se s pritiskom i dikriminacijom koji dolaze od strane društva u kojem živimo. Podrška porodice je od velikog značaja, koju je, kako je već rekao, naš sagovornik imao cijelog života. “Svako se s pritiskom bori na svoj način, i ja ne mogu reći recept za to. Mene je pritisak samo učinio snažnijim, jer sam oduvijek želio živjeti istinskog sebe. Nisam odrastao da budem normalan, a moja seksualnost nije ništa nenormalno”, kaže Rabiah, te nastavlja: “Teško se izboriti, ali mislim da je rješenje u jakoj zajednici koja jača pojedinca i u malom bijegu od stvarnosti, što su za mene bile knjige.”
Prema njegovim riječima, borba za LGBT+ prava se mora voditi od strane zajednice koja živi u toj državi. Mišljenja je da strane nevladine organizacije tu mogu pomoći sa organiziranjem, ali da istinsku borbu mora voditi sama zajednica. Kao primjer, naveo je slučaj Bejruta od prije desetak godina, kada je noćni klub ACID promijenio politiku poslovanja i uveo pravilo prema kojem u klub možeš ući samo u pratnji žene. “Istina je da su oni dobili reputaciju gej kluba, ali tamo nisu dolazili samo strejt ljudi. Dolazile su osobe svih seksualnosti i rodova, i na ovu diskriminaciju su reagirali tako što su jednu večer svi došli, ali nisu ušli u klub. Donijeli su svoje ozvučenje i piće, te zabavu organizirali ispred kluba, bez da je ijedna osoba ušla u isti. Poslije toga, ACID se deklarisao kao gej klub”, dodaje.
Prema njegovim riječima, sve se svodi na življenje sebe, i podjednaka prava. Trenutak u kojem svaka osoba bude imala podjednaka prava i slobode, a riječ ‘normalno’ bude van upotrebe, bit će trenutak u kojem će ljudska vrsta otkriti pravo značenje pojma ‘sloboda’.
