Piše: Ajdin Tinjak
Foto: Destructiod.com
Kako je “biti drugačiji/a” u maloj sredini? Kako se nositi s predrasudama, komentarima, pogledima s prećutinim pitanjima? Pride kod nas? Coming out? Edukacija? O ovim i još nekim temama razgovarali smo s djevojkom (ime poznato redakciji) homoseksualne orijentacije iz Konjica.
Ne susreće se često s pitanjem da li je gej u sredini u kojoj živi, a oni koji se i usude da pitaju, rade to nespretno, kroz smijeh je kazala na početku našeg razgovora. Kako kaže, svima da isti odgovor – ja sam osoba. “Ne znam zašto to ljude zanima. Moja seksualna orijentacija je nešto što je moja privatna stvar. Zar moram ići po gradu i govoriti ‘Ćao, ja sam lezbejka’? Ne znam zašto bi to bilo u prvom planu. Ali to je ono što je tabu u malim sredinama u kojima se ljudi radije bave tuđim životima nego svojim”, kazala je naša sagovornica. Prema njenim riječima, najvažnije je da porodica i bliski ljudi prihvate seksualnu orijentaciju osobe, a na “ulicu” se ne treba obazirati. Kako kaže, ni od njene porodice još u potpunosti nije prihvaćeno to što je lezbejka, ali da ipak imaju dobre odnose i razumijevanje.
LGBT.ba: Da li je teško biti gej u maloj sredini?
Što se Konjica tiče, to je još uvijek tabu tema. Kad nekome kažeš da si gej, gledaju te kao da si bolestan. Postavljaju mi pitanja poput “Kada se to desilo?”, “Od kada?”, “Kako je to bilo?”, “Ko je kriv?”, “Ko te natjerao?”, dok je u većim sredinama ljudima to sasvim normalno. Ako kažeš da si gej, nema zaučuđenih lica. Od starijih ljudi u Konjicu dobijam komentare da je to “faza” i da “ne brinem”, ili “nemoj da neko zna”, “nađi momka, lijepa si ti, šta će ti to u životu”… Inače su u maloj sredini ograničena razmišljanja. Ako osoba sama sebe prihvata i svoju seksualnu orijentaciju, ne zanima je mišljenje sredine u kojoj živi. Ti u manjoj sredini nemaš problem s onim što jesi, ali okolina ima problem s tim. Sredina te stavlja u kalup “drugačijih od ostalih”. No, da nemam neke druge kvalitete za koje se zna u gradu gdje živim, vjerovatno bi onda u prvom planu bila moja seksualna orijentacija i prozivke “eno lezbače”. A mala sredina je nezgodna stvar za sve, pa i za seksualnu orijentaciju.
LGBT.ba: Da li je teško naći partnericu, biti u vezi u maloj sredini?
U maloj sredini teško je ostvariti kontakt i vezu. Svak svakog zna i kada s jednom djevojkom stalno izlaziš, piješ kafe, počinju priče. Pokušala sam i nije išlo. Imala sam djevojku iz Konjica, izlazile smo i uvijek je bilo “sakrij se, eto nekog”. Lično se mogu nositi s tim, jer me ne zanima šta komšija misli, ali neke osobe se teško nose s pritiskom da će znati čitav grad. Većinom u malim sredinama parovi ne postoje, ne postoji mjesto gdje bi se mogli sastajati, a ako je neko gej, on/a to u maloj sredini pokušava sakriti kao zmija noge. Gej osobe se fokusiraju na veće gradove, idu na partije, druže se. Imala sam prijateljicu koja je bila u vezi s djevojkom iz Konjica i znam da je to bilo jako problematično, jer su roditelji saznali, pa su nastali porodični problemi, roditelji su je pratili i slično, a sve zbog onog “šta će reći sredina?”.
LGBT.ba: Smatraš li da su predrasude veće u malim gradovima nego u većim centrima?
Da. Veliko da. Osjeti se to kroz običan razgovor na kafama, od toga šta je neko obukao, a kamoli o seksualnoj orijentaciji. Osuđuje se i kako ljudi žive u brakovima i sl., jer ljudi u malim gradovima su toliko fokusirani na tuđe živote da je to nevjerovatno. Imaju previše slobodnog vremena i premalo društvenih aktivnosti i nemaju gdje da usmjere svoju kreativnost, pa im preostaje priča o drugim ljudima. Predrasude su ogromne, strašne, jer većina stanovnika nije imala priliku otići u veće gradove. Posebno je to izraženo kada su u pitanju žene u manjim sredinama gdje je uvriježeno mišljenje da žena treba biti u kući i prati suđe.
LGBT.ba: Kako bi reagovala sredina da se outuješ?
Mislim da bi u Konjicu bili komentari u smislu “imala je težak život, možda je zbog toga”, “ona je zalutala”… Sigurno bi bilo dosta predrasuda, ali nemam potrebu za outovanjem. Ako bude potrebe da to sutra uradim, ne bih imala problem s tim, nit bi me doticali stavovi sredine. Potrebno je biti samo ono što jesi. Ljudi koji osuđuju imaju problem sami sa sobom, ne sa mnom. Rođena sam kao gej osoba i ne znam zašto bi to bilo pretjerano važno. Nema potrebe da to bude u mojoj ličnoj karti. Mnoge druge stvari me opisuju. Coming out potreban je u porodici i u krugu bližih prijatelja, ali je najvažnije biti sam sa sobom otvoren. Velika je stvar kada to tvoja porodica prihvati, što je potrebno za jedan dobar odnos.
LGBT.ba: Postoji li mjesto, kafić u gradu za koji se zna da tu izlaze gej osobe?
Ne. Izađi gdje hoćeš i radi šta hoćeš. (smijeh)
LGBT.ba: Pride kod nas?
Treba postepeno graditi svijest ljudi o tome, da bude više outovanja, da više roditelja shvataju djecu po tom pitanju… Treba krenuti od toga da svaka osoba koja je gej, queer ili više liberalna, širi tu svijest, da ljudi shvate da to nije nikakva bolest. Treba ljude edukovati. Treba lično širiti pozitivne priče i dizati svijest. Na taj način pripremati se za Pride ovdje, jer trenutno Pride u BiH izaziva nasilje, upravo jer ljudi nisu informisani. Pride bi trenutno u BiH izazvao krvoproliće. Treba raditi na edukaciji o LGBT populaciji.
LGBT.ba: Lezbijske knjige, filmovi, serije?
Drago mi je da postoji takav materijal, jer dobro se sjećam kad sam prvi put shvatila da sam lezbejka, nisam imala interenet, a živim u maloj sredini u kojoj nikakav materijal nije bio dostupan iz kojeg sam mogla saznati nešto više. Iz tog perioda znam da je Konjic osuđivao dvije djevojke za koje se znalo da su lezbejke i to je tada zvučalo kao nešto loše. Niko ustvari nije znao šta to znači, ali se pogrdno komentarisalo. Jedna od njih je nažalost poginula, druga i dalje živi ovdje. Kada se pojavio internet, tada sam već bila u srednjoj školi, bilo je mnogo lakše jer sam imala dostupne informacije o svemu što me zanimalo i što je najvažnije, osjećala sam se sigurnije – nisam bila sama na svijetu. Voljela bih da svaki dan izlaze nove knjige LGBT tematike koje bi bile dostupne u bibliotekama, iako preferiram dokumentarne filmove te tematike.
Nakon ovog kratkog razgovora u i o maloj sredini, iskustvima ,razmišljanjima i položaju LGBT osoba u njoj, nameće se pitanje ulaže li se dovoljan napor u dizanju svijesti, vrši li se edukacija i pruža li se potrebna podršku LGBT osobama u malim sredinama? Kada je riječ o Bosni i Hercegovini iz ugla nevještog posmatrača, nekako se čini da se “sve događa u Sarajevu”, možda dijelom u Banjaluci, Mostaru, Zenici… A kada bi neko s namjerom da razgovara o LGBT temama posjetio Livno, Jajce, Bužim, Banoviće, Teslić…, koliko bi sagovornika/ca našao/la čije ime bi ostalo poznato redakciji?
