Piše: Mersiha Drinjaković
Izvor: Analiziraj.ba
U društvu opterećenom brojnim predrasudama i stereotipima, najčešće žrtve su marginalizirane grupe, oni koji pripadaju kategoriji “drugih” i “drugačijih”. LGBTI populacija je, u najvećem broju slučajeva, predmet žestokih rasprava, popraćenih brojnim uvredama u online svijetu.
Kad je riječ o medijskom praćenju ove populacije u BiH, najrelevantniji izvor za podatke je godišnji izvještaj Sarajevskog otvorenog centra, čiji autori detaljno obrazlažu kakvi sve sadržaji dospijevaju do publike zahvaljujući medijima.
Parada, napadi, referendumi
Lejla Huremović iz Sarajevskog otvorenog centra kaže da je od 2013. do danas značajno opao broj medijskih sadržaja posvećenih pripadnicima LGBTI zajednice. “Najviše se izvještava o Paradi ponosa i zbivanjima u regiji, zatim, objavljuju se kratke vijesti iz svijeta na tu temu, kao i vijesti o napadima na LGBTI osobe te referendumima za istospolna partnerstva. Izostaju intervjui i ozbiljniji pristup temi. Najveći broj je neutralnih vijesti”, govori Huremović.
Na ovomjesečnoj radionici pod nazivom “Saradnja medija i organizacija civilnog društva: Unapređenje kvaliteta medijskih sadržaja o pravima, interesima i potrebama LGBT zajednice u BiH”, Borka Rudić, generalna tajnica Udruženja BH Novinari, istakla je da mediji imaju zadaću da educiraju građane i da ruše stereotipe. “Potrebno je razviti povjerenje između LGBT zajednice i medija. Mi smo generalno zatvoreno društvo i teško iznosimo svoje mišljenje u javnost. Trebali bismo da probijamo te barijere, posebno mediji”, kaže Rudić.
U izvještaju pod nazivom “Ka pozitivnim praksama 3: Izvještavanje medija u 2015. godini o LGBT temama u Bosni i Hercegovini”, autorica Lejla Huremović navodi kako je “u vremenu politizacije, komercijalizacije i tabloidizacije medijskog prostora, krize štampanih medija te primoranog prelaska u online sferu, gdje postoji utrka za što bržim objavljivanjem informacija, bez konsultovanja više izvora (po principu što više klikova – više novca), od velike važnosti promovisati etičke i profesionalne standarde izvještavanja i koncept društveno odgovornog novinarstva, i ne dozvoliti da politički i ekonomski centri moći presudno utiču na kreiranje medijskih sadržaja”.
U našem društvu, samo četiri posto (?!) stanovnika BiH (istraživanje NDI-a o stanju prava LGBT osoba za 2015.) zna šta znači skraćenica LGBT. Novinarima i novinarkama iz SOC-a preporučuju da češće koriste puni naziv, odnosno: lezbijke, gej, biseksualne, trans ili transrodne osobe. Ovom nazivu nedavno je dodan i termin “interspolni”, pa je sada uvriježena skraćenica LGBTI.
Statistički gledano, situacija u medijima i nije tako loša: lani je u svim bh. medijima objavljeno 1.148 tekstova/priloga, i to u štampi 563 teksta, na televiziji 57 priloga i u online medijima 528. Dnevne novine koje su najviše izvještavale o LGBTI temama bile su Euro Blic – 99, od televizijskih stanica Federalna televizija – 19, a od portala Klix – 89. “Ovo je rekordan broj tekstova/priloga. Još uvijek je najveći broj neutralnih objava, ali je također i veći broj pozitivnih naspram negativnih. Televizijske informativne emisije koje su praćene ovim klipingom odvajaju malo prostora za LGBT teme i uglavnom izvještavaju kada se dogodi neka press konferencija”, stoji u godišnjem izvještaju SOC-a.
Negativni stav urednika
Najveći broj vijesti objavljen je za vrijeme održavanja parada ponosa u Zagrebu, Splitu, Podgorici i Beogradu, te povodom historijske i prve tematske sjednice održane 19. maja u Sarajevu, posvećene Međunarodnom danu borbe protiv homofobije i transfobije. Bavili su se mediji kod nas i Zakonom o životnom partnerstvu u Hrvatskoj, kroz priče o pravnom sklapanju istospolnih partnerstava. “Međutim, izražavamo zabrinutost zbog manjka praćenja drugih LGBT tema koje su bile prisutne u bh. javnom prostoru tokom 2015. godine, a za koje uredništvo televizijskih stanica nije imalo sluha, smatrajući ih nevažnim”, stav je SOC-a.
Ako su mediji ogledalo društva, onda je to ovdje, nažalost, najvidljivije. Čak i ako se prenese korektna agencijska vijest o LGBTI osobi ili nekom dešavanju, urednički negativni stav, želja za što većim brojem klikova, senzacionalizam, brzina i neudubljivanje u temu najčešće izrode negativne naslove. Kako u izvještavanju o LGBTI temama prednjače štampani i online mediji, onda je kod njih najlakše pronaći i negativne primjere senzacionalističkih naslova. Oslobođenje je, tako, 26. maja 2015. objavilo tekst pod naslovom “Zapad će uništiti gejevi i islamska država”. Za SOC je bilo iznenađenje da se uredništvo dnevnog lista Oslobođenje, koje je dosad uglavnom izvještavalo korektno o LGBT temama, odlučilo za ovako problematičan, senzacionalistički i opasan naslov.
Još jedan negativan primjer je tabloid Express, koji je u januaru 2015. objavio tekst pod naslovom “Ni lezbijka, ni rasturačica brakova”, referirajući se na privatni život pjevačice Milice Pavlović, te stavljajući lezbijke u negativan kontekst. Uredništvo Večernjih novosti (izdanje za RS) je u septembru objavilo tekst pod naslovom “Parada sramote nije ponos”, prenoseći stav čitatelja o Paradi ponosa u Beogradu, ali ne ogradivši se od njega. “Važno je naglasiti da je ipak mali broj negativnih tekstova u usporedbi s ukupnim brojem objava u online medijima. Ono što je bitno naglasiti za 2015. godinu jeste da je povećan broj prenesenih tekstova u drugim medijima sa prvog bh. LGBT portala – Lgbt.ba”, obrazlaže se u izvještaju SOC-a za lanjsku godinu.
Pozitivni primjeri postoje: Bljesak.info donio je prošlog maja tekst pod naslovom “Homofobija: Sramotan transparent na sarajevskom derbiju”, osuđujući ponašanje navijača FK Sarajevo. Dnevni list je prošlog ljeta objavio tekst pod naslovom “Ponos LGBT osoba je minimum ljudskog otpora”, prenoseći dio saopštenja SOC-a.
Jedan od najpozitivnijih primjera ipak je portal Diskriminacija.ba, koji izuzev LGBTI populacije prati i sve druge manjinske i marginalizirane kategorije. Tamo smo pronašli i zanimljiv videoblog stand-up komičara Jasmina Džemiđića koji govori o diskriminaciji LGBTI populacije i postavlja pitanje šta bi se desilo u obrnutoj situaciji – kad bismo živjeli u netolerantnom heterofobičnom društvu.
Povećani interes
Ovo nije usamljen primjer: portal Lgbt.ba, kojeg je prije četiri godine pokrenuo SOC, po svom nazivu govori koje teme možete tamo pronaći. “Situacija je prije četiri godine bila totalno drukčija nego danas. Tada su svega dva-tri novinara/ke bili spremni da se posvete pisanju, odnosno izvještavanju o pravima i životima LGBTI osoba, a da to nije prenošenje agencijskih vijesti. Čak ukoliko posmatramo samo kvantitativno, gotovo trostruko je poraslo izvještavanje o LGBTI temama u periodu od četiri godine”, govori Lejla Huremović.
Danas je situacija takva, nastavlja naša sugovornica, da imate određene medijske kuće, ne samo novinare/ke, koje su shvatile važnost i odgovornost izvještavanja o LGBTI temama, te se sami angažuju da obrađuju probleme s kojim se LGBTI osobe susreću u svakodnevnom životu. “I ti prilozi, odnosno tekstovi su zaista kvalitetni. Ono što je doprinijelo ovome je zasigurno naš kontinuiran rad s novinarima/kama putem info-sesija koje organizujemo tri godine zaredom, gdje novinari/ke imaju mogućnost da iz prve ruke dobiju informacije kako od LGBTI osoba tako i od dugogodišnjih profesionalaca/ki i aktivista/kinja koji se bave pravima LGBTI osoba.”
Kada su u pitanju konkretni primjeri medija koji samoinicijativno rade tekstove i priloge o LGBTI osobama, Lejla navodi portale Buka.com, Bljesak.info, Radiosarajevo.ba, Tačno.net, te magazine Dani (iako napominje da se broj tekstova o LGBTI populaciji u ovom mediju dosta smanjio) i Urban magazin. “Izražavam zabrinutost kada su u pitanju TV stanice, koje su u prethodne dvije godine zaista smanjile izvještavanje o LGBTI temama, i koje izvještavaju uglavnom ukoliko se desi neki napad ili se organizuje parada ponosa u regiji, i to su uglavnom agencijske vijesti. Naravno, i tu imamo izuzetke i svakako treba pohvaliti N1 televiziju, koja je u zadnjih godinu dana često kontaktirala SOC, i to ne samo kada su se dešavali bitni događaji, poput prve sjednice u parlamentu”, navodi Huremović.
Da je situacija, ipak, daleko od idealne, govori i sljedeća informacija: u 2015. zabilježeno je nekoliko reagovanja na pisanje štampanih medija kad su u pitanju LGBTI teme. Žalbe su se odnosila na portale Saff.ba i dw.com, te dva magazina: Stav i Express. Na Saffu je objavljen tekst pod naslovom “U Tuzli promoviran ‘pederski kalendar’: Djeca odvedena na prevaru”, dok je u Stavu objavljen članak “Babo, ja nisam onakav kakav ti misliš”, a prigovor je uputio SOC zbog navoda u njemu. Prigovori su upućeni i zbog teksta na portalu dw.com pod nazivom “Brak za sve”, kad je građanka Mila Radislav zahtijevala ispravku navoda, dok je SOC uputio prigovor za Expressov tekst pod naslovom “Koji su poznati voditelji s BHT-a i FTV-a uhvaćeni u gej aferi”.
Sarajevski otvoreni centar pažljivo registruje sva izvještavanja o LGBTI temama, pa su tako zabilježili da od ukupnog broja objavljenih priloga na televizijama (57), najviše ih je bilo na FTV-u (19), zatim na Al Jazeera Balkans, Hayat i TV1 (po 7), dok su ostale TV medijske kuće imale ispod pet priloga u godini dana. Primijećen je još jedan negativni trend: u 2013. bilo je ukupno 104 TV priloga o LGBT populaciji, dok je u 2014. taj broj pao na 46, ali ni u 2015. nije značajno porastao – bilo je samo već rečenih 57 priloga.
Na kraju, da završimo riječima Lejle Huremović: “Mi smo ipak zadovoljni kako se razvija izvještavanje o LGBTI temama, i svakako ćemo i dalje raditi i doprinositi našom otvorenošću, iskustvom i znanjem da mediji budu profesionalniji i da prostor posvećuju svim osobama i zajednicama.”
