Piše: Mirza Halilčević
Zakonska regulativa životnih zajednica osoba istog spola bi samom inicijativom i pojavom značila postojanost unutar javnog diskursa. Naknadna implementacija, odnosno realiziranje, bi značila i svojevrsno institucionaliziranje, što bi svakako izazvalo podijeljena mišljenja. To je donekle i očekivana reakcija, ali ono najbitnije je da bi jedan ovakav poduhvat trajno obilježili vidljivost i pravno prepoznavanje LGBTI osoba i njihovih potreba. Ovo bi zaista predstavljalo veliki korak naprijed.
Samo neki od mogućih scenarija i reakcija povodom donošenja ili eventualnog spekulisanja o zakonu svakako bi bili slijedeći: ovaj čin bi za mnoge bio obilježen kao svojevrsno skrnavljenje braka kao institucije, jer daje slobodu i mogućnost kreiranja mimo heteronormativnih vrijednosti. Za sve one koji/e krenu u ovom pravcu bitno je pozvati se na visoku stopu porodičnog nasilja, na ugovorene brakove, na dječije brakove, na fenomen nasljeđivanja udovice, na prisilne brakove, i pitati ih je li to svetost braka u koju oni/e vjeruju, ili su osnovni uslovi za sklapanje braka između dvoje ljudi ljubav, uvažavanje, razumijevanje, poštovanje…
“Brak kako instutucija tiče se samo stranki, odnosno, partnera/ica koji/e se svakako svjesno i samovoljno odlučuju za taj korak. Pravna strana naše države, nažalost, je skoro nepostojeća, a i to što postoji u većini slučajeva samo otežava situaciju, jer je kanonska, heteronormativna i diskriminatorna. Imamo zakone koji selektivno, dakle i legalno, priskrbljuju privilegije određenim skupovima i članovima/icama društva, što će reći da se brak može sklopiti jedino između muškarca i žene. A nije bitno tko su članovi/ce zajednice, bitno je da je zajednica funkcionalna i da privređuje, donosi napredak”, rekla je Barbara Pervan, aktivistkinja.
Jedan od mogućih potencijalnih argumenata je svakako vezan i za reproduktivne sposobnosti, gdje homofobni/a sagovornik/ca izražava svoju zabrinutost za propadanje i uništavanje čovječanstva, jer poenta braka treba svakako biti potomstvo, a čemu istospolni brakovi, ako ne mogu da razvijaju svoju lozu. Očigledno je da argument o nestajanju čovječanstva baš i nema smisla. Zemlja nikad nije bila prenapučenija, a životi se gube u ratovima, u siromaštvima i krizama, tako da mogućnost da će LGBTI populacija istrijebiti čovječanstvo nije baš postojana. Osim toga, trebamo biti spremni/e i da kažemo kako dijete nije društvena značka, nego odgovoran posao, koji ako ne želimo da prihvatimo, ne moramo, i to je potpuno legitimno. Neki ljudi žele živjeti bez djece.
“Ovdje se ne govori samo o tome da li podržavate LGBT zajednicu, već o tome da se omoguće ista prava i slobode svima, pa ko želi da to iskoristi, neka to i uradi, a ko ne želi ni ne mora, jer bi se donošenjem zakona regulisala pitanja kao sto su pravo na zdravstveno osiguranje na osnovu osiguranja partnera/ice, nasljeđivanje penzije, podjela zajedničke imovine i druga pitanja. I to je nekako osnovno, omogućiti i pružiti izbor, pa neka svako kreira život po ličnim nahođenjima. To je vrhunac demokratije i slobode, jer nije ok da ja kao hetero osoba u odnosu na LGBTI osobe imam povlašten položaj, a u odnosu prema državi imamo iste obaveze”, rekla je Elvisa Mahmutović, aktivistica.
Kako se homofobni argumenti često vezuju i uglavnom rezultiraju apokalipsom koja slijedi čovječanstvu ukoliko se odluče da podrže LGBTI osobe, pa se tako i u raspravama o zakonu koji bi regulisao životne zajednice istog spola, homofobi uhvate i mogućnosti usvajanja djece. U haotičnom strahu za čovječanstvo pitaju se šta je slijedeće – još će im se omogućiti da odgajaju/usvajaju djecu. Zašto da ne! Seksualnost nije odgojna crta. Možda neki nivoi razvoja, istraživanja i propitivanja jesu, ali seksualnost kao takva nije rezultat odgoja. Argument kako će dijete unutar gej ili lezbejske porodice “poprimiti” roditeljsku seksualnost potuno je neosnovan – Američka psihološka asocijacija podržava usvajanje dece i roditeljstvo od strane istospolnih parova, pominjući da društvene predrasude škode psihološkom zdravlju gejeva i lezbejki, ali da ne postoje empirijski dokazi da njihovo roditeljstvo može da škodi.
Na kraju svega, ne zaboravimo da je zakonska regulativa pravni lijek koji ne garantuje pravilnu i uspješnu implementaciju, što je i dosadašnji disbalans zakona i prakse pokazao. Moramo imati na umu da je praksa ono što živimo svakodnevno, da su kultura nasilja i patrijarhat veliki zalogaji, ali da je svaki pozitivan oblik aktivizma korak naprijed i da je svako pojedinačno osvještavanje bitno, jer svaki novi pojedinac/ka može značiti podršku i motivaciju za daljnji rad.
“Po meni je društveni kontekst mnogo važan, kao i validacija da bih mogao negdje da izađem i da sa ponosom i bez straha kažem – ‘Ovo je moj muž, u braku smo i sretni smo’, i da pritom osjetim da nas se prihvata kao takve, kao punopravne članove zajednice, i u legislativnom i u društvenom smislu”, zaključio je za kraj N.M.
