Trudna je. Nikad u životu nije bila trudna. Pazila je. Nikad ne prakticira seks bez zaštite. Dogodilo se samo jednom. Jednom je napravila izuzetak. On spava. Radi drugu smjenu dok ona stoji u kupatilu sa spoznajom da nosi njegovo dijete. Dijete koje ne želi. Kučka, drolja, kurva, znam. Lako je osuđivati, biti visoko moralan na tuđem mjestu. Ona je odlučila. U glavi čuje niz propovijeda s visine nekog oltara gdje debeli čovjek priča o težini njenog grijeha, o grešnom tijelu koje traži seks, o bebama koje se rađaju van braka i koje Bog baca u vatru. Sluša doktore, prijateljice, mamu kako joj govore da to ne uradi. Sve ih je saslušala u svojim mislima i zato nikome nije rekla. Kofer je spreman i ide u Hrvatsku. Zemlju bijele kuge. Znate šta je bijela kuga? To vam je, dragi moji, kad mortalitet jednog naroda nadjača natalitet. Ona im ide pomoći u tome. Ja idem njoj pomoći. Znam da se sad vodi neki rat oko obitelji, kako sam čula, ali ne zanima mene to previše. Ima zakazan termin i ležat će tri dana, a četvrti se vraća natrag u svoju zemlju.
Za i Protiv. Kažu neki referendum se treba odviti. Kažu neki političari silne pare ukradoše na prljavim kampanjama oko ljudskih prava. Nanjušili su krv i poput gladnih pasa su skočili da zaštite obitelj. Idiličnu mamu, tatu i dvoje djece. Jedno muško, a drugi žensko. Krasna slika promotivne kampanje. Kako se divno brani obitelj, svi pomisle na povšnu sliku kad ugledaju balone, letke, papire nježnih boja i finog mirisa uz ljubazne volontere ili radnike koji rade cijeli dan za 10 maraka po ulicama, skupljajući potpise od senilnih staraca koji traže nekoga da ih sasluša… U ime obitelji! Zašto se pojavila bijela kuga? Kako to da pored svega što se čini u ime obitelji broj abortusa, razvoda, smrtnosti jednostavno raste i buja kao gljive poslije kiše? Kako? Ipak se bore toliko u ime obitelji! Za pedeset godina ovim tempom, sa političarima na vijagri i političarkama na leksiliju i apaurinu, Hrtvatska će biti zemlja baka i djedova bez unuka i unučica. U ime babe i dede. Tad će se boriti i zadnje pare od njihove penzije uzimati dok se neki gej par bude vjenčavao u lokalnoj sali ili čak crkvi. Da. U Evropi se crkve pretvaraju u poslovne objekte, diskoteke, biblioteke, hotele, pansione, kafane i restorane.
Ušla je u kliniku. Sve je spremno. Ordinacija je lijepa, čista, svježa sa mirisom bolnice i umjetnim mirisom nekog cvijeta i limuna. Ja sjedim pored nje, u rozoj haljini, nemam šminke, parfema, frizure, ni bilo čega što liči na mene. Doktor gleda njen karton, dok ona gleda u prozor. Tišinu je prekidao sat na zidu, a onda njegovo pitanje. Jeste li sigurni? – Ne. Nisam. Pogledao ju je ispod obrva, začuđen njenim odgovorom, kao da gubi mušteriju. Nisam sigurna doktore. Ja znam, u tome je razlika. Blago se nasmješio poput neke lisice, hijene, životinje. A zapravo zvijer je bila ona. Ubiti nešto što je u njoj tek u meni dva mjeseca. Ironično, ubija ga u zemlji koja se bori sa sloganom U Ime Obitelji.
Piše Hainsia Olindi
