Protekla dva vikenda obilježili su bitni, historijski i revolucijski događaji za LGBTI+ zajednicu u Bosni i Hercegovini. Govorimo o Festivalu Kvirhana koji organizuje Sarajevski otvoreni centar i Bh. povorci ponosa, koji su jasno i glasno još jednom u javnost poslali poruke da smo tu i da smo spremn* za promjene. Kako konstantno slušamo o tome da je naše društvo tolerantno, slobodno i solidarno moramo da se zapitamo gdje je solidarnost prema LGBTI+ osobama, te gdje ti društveni principi zapravo nestaju.
PIŠE: Admir Adilović
Svakodnevni životi LGBTI+ osoba puni su diskriminacije, odbacivanja, isključivanja i nasilja. Ipak, moramo priznati da radom aktivist* godinama unazad slika u Bosni i Hercegovini dosta bolja i da se položaj LGBTI+ osoba postepeno poboljšava, ali to nije kraj, to je suštinski početak. Revolucija nije jedan ustanak, već promjena pokvarenog sistema koja traje decenijama.
Kada pričamo o revoluciji postavlja se pitanje da li smo spremn* za revoluciju jezika? Da li smo doista solidarno društvo koje je spremno pružiti rješenje tamo gdje je za neke korijen problema? O tome zašto je za mene bitan ovaj korak moga* bih napisati knjigu, ali ću sada reći nešto vrlo jednostavno ali i jako bolno „Ja ne postojim“. U jeziku kakav mi poznajemo, a koji je šturo rodno determinisan i jasno dijeli rod na muški i ženski, moj identitet nije prepoznat i nemoguće ga je poštovati. Ono što ja jesam odbačeno je već samim jezikom. Moje rodne zamjenice određuju moje genitalije i/ili moj spoljašnji izgled. Odluka o tome da li će mi se neko obratiti sa ON ili ONA ostavljena je osobi koja posmatra, pa ona procjenjuje kako nekome treba da se obrati jer nemamo kulturu pitanja. Naša kultura sastoji se od šutnje i pretpostavljanja. O tome šta bi nam jezička revolucija donijela, ali i zašto je ona bitna, razgovara* sam sa rodno neutralnim osobama.
Edina iz Sarajeva kaže da jezik podrazumijeva sve, pa čak i naša imena koja dobijamo pri rođenju i kasnije ih nosimo većinu svog života. „Krenimo od toga da su nam i imena rodno determinisana. Niko za Edinu neće reći „on“, jer je jasno determinirano ime za osobu ženskog roda. Da se razumijemo ime kao ime nije problem, ja svoje volim i trenutno ga ne želim mijenjati, ali problem pretpostavljanja mog rodnog identiteta naspram toga kako se zovem.“ Edina dalje napominje koliko je porazna činjenica da se često i same rodno neutralne osobe pomiruju sa jezikom i biraju jedan od dva jezična roda. „Poznajem dosta ljudi iz zajednice i znam da iako žele da žive rodno neutralni život koriste za sebe unaprijed date rodne zamjenice koje im je društvo pripisalo spram toga kako se zovu i šta imaju u međunožju, jer tako je lakše. Iskreno se nadam da će doći revolucija koja će pokazati da doista nismo sam* i da naši životi vrijede koliko i životi ljudi koji se osjećaju kao jedan od dva društveno normirana roda.“
„Život u četiri zida nije lagan, ali živjeti između dva roda još je teže“ – napominje Sanel iz Tuzle i dodaje da izlazak iz ormara za rodno nebinarne osobe ne znači samo reći to koji identitet živimo već nosi sa sobom dodatno objašnjenje šta taj identitet znači i zašto je potrebno da ga neko poštuje. „Ne znam da li bih to nazval* neznanjem ili nekom drugom riječju, ali je istina da naše društvo nije dovoljno educirano. Razmišljam kako se nakon toliko godina i dalje izvlačimo na rat i govorimo kako je ta ratna trauma kriva što smo se zaustavil* u razvoju kao društvo. Ne slažem se, jer u ovom slučaju govorimo o onome što je suprotno upravo tom ratu, a to je prihvatanje, razumijevanje i podrška. Revolucija jezika mora da se dogodi jer bez nje niko od nas ne može biti poštovan* i mi zaista živimo živote u lažnim identitetima.“
Često sam pisa* o tome kako je bolno živjeti masku, koliko je teško biti u identitetu koji nama ne pripada, te koliko psiholoških traumi to donosi. Na sličnu stvar se osvrće i Alija iz Gradačca koji govori o tome da masku nikada ne bi vrati* na lice. „Kada kažem maska mislim na cijeli kostim, mislim na to kako cijelo tijelo ulazi u jedan oklop koji je težak nekoliko tona, ali ga svejedno nosi jer drugog izbora nema. Takav je bio moj život, kao da sam cijeli ormar nosi* sa sobom samo kako bih sakri* ono što jesam. Ako me pitate zašto sam skriva*, ne znam ni ja, misli* sam da nemam drugog izbora. Istina je da jedino nemam izbora kada je jezik u pitanju i da moram pristati na oklop samo kako bih moga* da živim i postojim. Ja jezik prilagođavam sebi onako kako ja to želim. Nekada koristim zamjenice, nekada ne koristim, nekada ukradem stvari iz drugih jezika pa kažem išao*la sam do trgovine (umjesto zvjezdice u izgovoru napravim jako, jako kratku pauzicu). Ponekada jednostavno izbjegavam rodne završetke i dopuštam sebi da budem ono što ja jesam.“
Revolucija traje dugo, ali uvijek donese baš ono što je društvu potrebnu. Nije pitanje da li smo spremn* za revoluciju jer nikada nećemo biti. Revolucija će se dogoditi, zapravo se postepeno događa, a ovaj članak biva dio nje. Za kraj ostavljam pitanje da li je teško bilo čitati ovaj članak. Ovoga puta umjesto jezičkih rodova jasno sam koristi* znak „*“ koji može da uključi više nego o_la! Tako mala stvar koja može da dovede do inkluzivnosti, a koja nikome ne oduzima apsolutno ništa.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.