Na osnovu istraživanja o svakodnevnom životu gej muškaraca i lezbejki u Sloveniji, gej osoba se autuje u 19. godini. Roditeljima se autuju godinu dana ili dvije poslije, a roditelji uglavnom ne žele raspravljati dalje o tome – homoseksualnost postaje porodična tajna. Ja ovo nazivam „prozirnim ormarom” – autiran si, ali su te onda gurnuli nazad u ormar, osim što sada svi znaju da si gej koji se skriva u kutiji.
Budući da je Slovenija u bivšoj Jugoslaviji bila prva republika koja je dekriminalizovala homoseksualnost i počela sa LGBT aktivizmom, povod za ovaj razgovor je bilo sažimanje onoga što se konkretno postiglo u domenu pravnog okvira u Sloveniji, mijenjanja odnosa javnosti prema LGBT osobama, te infrastrukture koja je neophodna za LGBT zajednicu.
Također, zanimalo nas je da saznamo nešto više o prijedlogu novog Porodičnog zakona, te zbog čega nije dobio većinu na nedavno održanom referendumu u Sloveniji. Sagovornik nam je bio Roman Kuhar – sociolog i jedan od najistaknutijih LGBT aktivista i teoretičara u Sloveniji.
Slovenija je prva počela sa LGBT aktivizmom u bivšoj Jugoslaviji. Šta je postignuto u posljednjih trideset godina?
R.K: Pravi odgovor na ovo pitanje bi bio – više nego što su prvi aktivisti_kinje mogli_e i zamisliti. I ironično, manje nego što su se nadali. Znam da to zvuči zbunjujuće. Bogdan Lešnik, inicijator gej pokreta u Ljubljani 1984. godine, rekao je u svom posljednjem intervjuu za Narobe, slovenski gej i lezbejski magazin (http://www.narobe.si/stevilka-10/intervju-bogdan-lesnik), da su 1984. godine mislili da se neće morati boriti protiv homofobije. Slobodni i sve-je-moguće duh Ljubljane osamdesetih godina dao im je lažni utisak da su problemi kao što su medicinske interpretacije homoseksualnosti kao mentalne bolesti stvar prošlosti, te da će ideja stvorena u 19. stoljeću nestati do kraja idućeg stoljeća. Nažalost, to nije bio slučaj. Čak i danas homofobija i bi/transfobija u svom najširem obliku predstavljaju problem sa kojim se LGBT aktivizam mora suočavati.
S druge strane postoje brojna postignuća koja pokazuju kako je aktivizam uporan i živ i nakon 30 godina postojanja. Postignute su važne promjene u zakonu: usvojene su antidiskriminacijske odredbe, seksualna orijentacija je sada jedan od zabranjenih osnova diskriminacije. U 2005. godini je donesen Zakon o registraciji istospolnog civilnog partnerstva koji daje ograničena prava istospolnim partnerima. I dalje je diskriminirajuće, ali je ipak korak naprijed. Činjenica da je vlada 2009. godine predložila novi Porodični zakon koji je izjednačavao heteroseksualna i homoseksualna partnerstva po zakonu, uključujući i pravo na usvajanje djece istospolnih partnera, jeste također rezultat napornog rada LGBT zajednice. Nažalost, homofobija je spriječila usvajanje Porodičnog zakona – na javnom referendumu 55% glasača_ica je bilo protiv, a 45% glasača_ica je bilo za usvajanje novog Porodičnog zakona. Činjenica da je 45% glasača_ica podržalo gej brakove i istospolne porodice jeste postignuće samo po sebi.
A šta je sa društvom?
R.K: Društvena distanca se također smanjila – u ranim devedesetim bilo je preko 60% Slovenaca_ki koji nisu željeli homoseksualnu osobu za susjeda_u. Taj procenat danas iznosi 35%.
Možete li nam reći više o strukturi LGBT aktivizma?
R.K: Najvažnije je sljedeće – LGBT aktivizam je uspio uspostaviti malu ali važnu LGBT zajednicu sa svojom infrastrukturom: kafići (nema ih mnogo, ali ih ipak ima), godišnji filmski festival, gej i lezbejska izdavačka kuća, LGBT magazin, brojne web stranice, godišnja Parada ponosa itd. Ono što se dogodilo jeste da je pokret preživio uprkos homofobiji. 
Kako vidite razvoj situacije po pitanju gej brakova u budućnosti?
R.K: U Sloveniji smo imali debatu o tom pitanju od 2009. godine do 2012. kada je organizovan javni referendum na kojem je odbijen prijedlog novog Porodičnog zakona. Međutim to se nije desilo isključivo zbog pitanja istospolnih brakova nego prije zbog pitanja usvajanja: izgleda da danas u Sloveniji više nije problem pitanje jednakih ekonomskih i socijalnih prava za istospolne partnere_ice. Čak i oni koji su se žučno protivili novom Porodičnom zakonu slagali su se da bi istospolni partneri_ice trebali imati jednaka socijalna i ekonomska prava kao i heteroseksualni partneri. Problem je na simboličkom nivou – čini se da pojedine heteroseksualne osobe trebaju neko obilježje kao znak da oni čine normu, koju bi država trebala više da cijeni – dok su homoseksualne osobe manjina koja treba biti tolerirana, ali ne bi trebala imati isto značenje u društvu. To je upravo ono što se desilo u Sloveniji.
Heteroseksualne osobe se mogu vjenčati subotom u Ljubljanskom dvorcu – ceremonija je javna i osnažuje heteronormativnu praksu u društvu. Homoseksualne osobe s druge strane ne mogu se registrovati subotom u Ljubljanskom dvorcu – registracija se može izvršiti jedino tokom sedmice u uredu opštinske zgrade – bez slavlja i ceremonije. Vjerujem da je ovdje queer kritika istospolnog braka upravu – razlika između braka i registrovane zajednice (i naravno termin „registrirati“ na slovenačkom je veoma problematičan, jer registrujemo kartice, a ne ljudska bića) jeste razlika između građana prvog i drugog reda. Bolno nas podsjeća na rasističku politiku SAD-a – bijelci su sjedili u prednjem dijelu autobusa, a crnci u zadnjem. Ali ovo još nije kraj priče. Na globalnom nivou se čini da bi oni stavovi koji podržavaju ideju braka kao društvene institucije trebali biti napušteni, te da bi se novi načini zaštite zajedničkog života ili samačkog života trebali razvijati. Čini se da je otvaranje mogućnosti sklapanja braka istospolnim partnerima_cama budućnost kojoj se približavamo. I vjerujem, odnosno nadam se da će ova patrijarhalna institucija proći kroz dramatične promjene budući da se više neće bazirati na principu različitosti spolova i odnosu moći koji to prati.
Prije nekoliko mjeseci sam prisustvovao queer seminaru u Makedoniji. Uživao sam u queer kreativnosti koju sam tu zatekao, ali kada sam im rekao da sam podržao prijedlog novog Porodičnog zakona u Sloveniji neki od njih su bili razočarani kao da sam izdao „svjetski queer projekat” podržavajući istospolne brakove i istospolne porodice. Međutim, vjerujem da je u homofobnom društvu, kakvo je slovensko, podrška istospolnim brakovima – koja ide protiv patrijarhalne definicije braka – i podržavanje istospolnih porodica najveća queer stvar koja se može učiniti. Dennis Altman je rekao da možemo biti veoma kritični prema normalizaciji, što je simbolizirano istospolnim brakovima, ali da postoji i opasnost od najgore vrste elitizma uskraćivanjem prava na brak gej muškarcima i lezbejkama, za koje je ideja stupanja u brak velika stvar. Slažem se sa njim.
Kako izgleda svakodnevnica LGBT osoba u Sloveniji?
R.K: Ah, to je sve jedna velika zabava u duginim bojama! (smijeh) Na osnovu istraživanja o svakodnevnom životu gej muškaraca i lezbejki u Sloveniji, gej osoba se autuje u 19. godini. Roditeljima se autuju godinu dana ili dvije poslije, a roditelji uglavnom ne žele raspravljati dalje o tome – homoseksualnost postaje porodična tajna. Ja ovo nazivam „prozirnim ormarom” – autiran si, ali su te onda gurnuli nazad u ormar, osim što sada svi znaju da si gej koji se skriva u kutiji. U praksi to znači da se od tebe očekuje da ne dovodiš svog partnera_ku na porodična okupljanja itd. Doduše drugačije je danas sa mlađim generacijama. Čini se da imaju mnogo više samopouzdanja kada je u pitanju autovanje. Također, bolje su informisani. Kada sam ja odrastao, nisam imao nikakvih informacija o homoseksualnosti.
Na osnovu našeg istraživanja vrlo je moguće da će osoba doživjeti oblik homofobnog nasilja, s obzirom da je više od pola ispitanika_ca reklo da su imali takva iskustva – najčešće verbalno nasilje. Izraživanje ja pokazalo, da oko 50% naših ispitanika_ica nije autirano na radnom mjestu.
Ali ovo istraživanje, koje sam proveo zajedno sa svojom kolegicom dr Alenkom Švab, staro je već deset godina. Planiramo da uradimo naknadno istraživanje ove godine i očekujem da će rezultati biti drugačiji, najviše u smislu da se mlađi ljudi autiraju ranije i da nailaze na bolje reakcije roditelja, kao i da je više gejeva i lezbejka otvoreno u vezi. Početke ovoga smo uvidjeli i u našem deset godina starom istraživanju, kada smo posebno obratili pažnju na najmlađe ispitanike_ce i dobili lice pokreta – to je prepoznatljiv pokret koji ne može biti zanemaren.
Razgovor vodio Saša Gavrić
Sa engleskog prevela Edina Sprečaković
Tekst nastao u okviru projekta koji realizuju Sarajevski otvoreni centar i Internews.
Tekst preuzet sa Buka portala.
