Piše: Nera Mešinović
Ponedjeljak, 27. mart 2017. se čini kao bitan datum u historiji queer umjetnosti za Bosnu i Hercegovinu. Naime, tog dana održana je promocija prvog bh. lezbejskog romana autorice Lamije Begagić, pod nazivom U zoni. Promocija je održana u prepunoj sali u sklopu druženja za LGBTI zajednicu, koje dva puta mjesečno organizuje Sarajevski otvoreni centar. Moderatorica razgovora bila je sjajno pripremljena Sandra Zlotrg, razgovor je bio prepun zanimljivih pitanja na koja smo, sigurna sam, sve_i željele_i saznati odgovor. To se moglo osjetiti u sinhronom osmjehivanju prilikom čitanja pojedinih duhovitih rečenica narativa. Ljubavna priča iskače na pojedinim uglovima zeničkih ulica, ali tek kao oživljavanje u mašti i sjećanju glavne junakinje.
Lamija, na Sandrino pitanje o etiketiranju romana kao lezbejskog, ističe zašto je to tako i šta su nužnosti pisanja. Kaže da je U zoni prevashodno roman o odrastanju, i da pokreće mnoge teme, ali da joj ne smeta što ga nazivaju lezbejskim. Za nju, roman je lezbejski, ne jer je glavna junakinja lezbejka, nego zbog toga što prateći priču, u isto vrijeme pratimo njeno suočavanje s društvom. Kontekst u kojem djelo nastaje, i u kojem se odvija, je kontekst bh. društva za koje je neophodno pisati o junakinjama lezbejkama da bi se osvajao javni prostor i prostor političkog djelovanja. Društvo je to koje prepoznaje lezbejstvo kao dio nečijeg identiteta, i upravo zbog toga je bitno istaknuti da je roman tako okarakterisan upravo zbog tog odnosa.
Kako kaže, roman nije mogao izbjeći da bude antipatrijarhalan i antiheteronormativan jer, bez obzira na odmak, autorica nije željela da ideološki pripadne kanonu. Podijeljen u 24 poglavlja, svako poglavlje djeluje kao cjelina u formi kratke priče. To je moguće samo ako je cjelina tematski raznolika. Djelo govori o sportistkinji_ama, o odnosu s porodicom, psu, Zenici, o iskustvu tinejdžerskog odrastanja u ratu, autiranju, seksu.
Sve junakinje su žene, autorica ih namjerno bira, kreirajući porodičnu atmosferu u kolektivu koji se tradicionalno ne smješta u porodični okvir. Junakinje same ulaze u zonu, izoliraju se, i postaju nebiološki vezana porodica koja je zasnovana na ljubavi i solidarnosti. Tu je i Hana, djevojčica koja treba da nastavi taj kontinuitet.
Postavlja se i pitanje autiranja porodici, jer su u djelu suprotstavljene dvije situacije. U jednoj, autiranje prolazi glatko, uz kafu. U drugoj, junakinja odustaje nakon nekolicine pokušaja. Koliko je čin autiranja bitan i koliko je ispravno ne govoriti o tome? Lamija ističe kako je veoma bitno pristati na taj aktivistički čin.
Sandra podsjeća da seksualne scene, da bi bile uspješne, ne moraju biti eksplicitne, no Lamija osim scena takvog karaktera u priču uvodi i scene koje su eksplicitno seksualne. Na pitanje zašto, Lamija odgovara da je to aktivistički važno, jednako koliko odgovara njenom senzibilitetu pisanja. Teme koje je birala su teme koje je zanimaju i koje su dio njene svakodnevnice, a koje nisu obrađivane i tematizirane ranije. Nakon sjajnog predstavljanja, razvila se vrlo bitna diskusija u kojoj su sve_i prisutne_i postavljale_i pitanja i diskutirale_i, što pokazuje koliko je umjetnost sposobna kreirati slobodan prostor za propitivanja sopstvenih identiteta.
