Piše: Ryan
Foto: Drew Bandy, Flickr
Grijeh je to. Nije prvi put da smo ostali sami, ali prije nikada nismo bili ovako okrenuti jedan drugome, nismo se ovako gledali pravo u oči. I znamo i ja i ti da ako sada odemo, biće to veliki propušten zalogaj života. Grehota.
Sanjao sam toliko puta o ovom trenutku, maštao, priželjkivao. Hiljadu sam scenarija zamislio, kao da držim u rukama neki zapakovani poklon, ne usuđujući se da ga otvorim. Šta ako nije to što želim? Šta ako ne razumijem šta tu piše? Šta ako mi ne odgovara veličina, ili ako vidim da ne mogu u tome hodati? Šta ako mu je prošao rok jer sam toliko dugo čekao da otvorim kutiju? Znaš, takve misli. Samo još komplikovanije, jer su o tebi, a znaš kako nam je. Ne možemo disati. Ne možemo hodati kao jedno. Ne možemo se zajedno odazvati.
Taj strah i stid, i svi ti “ali šta ako” koji su kao zavjese padali između nas čak i u mojim najhrabrijim maštarijama… Nisam se usuđivao ni tu, u svojoj glavi, da te sagledam, da te vidim otkrivenog. Nisam se usuđivao ni tu da te volim kakav jesi, bez interpretacija i bez instrumenata za mjerenje. I bio sam ljut, i žao mi bilo mene što me toliko strah. I žao mi tebe, što si zatvorenik. Ali sada, tu smo, sami.
Čujem sat u susjednoj sobi kako nešto prepričava, ali briga njega. Bez riječi, počinjemo da skidamo sa sebe uniforme. Sloj po sloj, gubi smisao ova priča u kojoj smo prepričani i uvezani u neki nesretni tom kontradikcija i praznine. Počinje se razlikovati koža od odjeće, krv od karmina. Počinje se razlikovati život od postojanja. Tiho, bez krikova. Bez mržnje i ljutnje i čizme, koje su kao aceton u venama, u grlu.
I teško je u početku. Nisam očekivao da ću se ovako bojati. Nisam očekivao da ću ovako drhtati, da će mi suze biti toliko vrele koliko su i tihe, jer ne mogu ni da dišem. Zaboravio sam da dišem. Peku me oči. Valjda i suzama prođe rok ako predugo čekaju. Šapućem si onu mantru koju uvijek šapućem pred smrt, a znam je tako dobro. Imao sam prilike da je uvježbam. Opasno je ovo. Šta ako prestanem pokušavati da te isperem iz kostiju etanolom, da te izrežem iz krvotoka, da te istjeram iz sebe glađu? Šta ako jednom zaspim prije nego te vratim u Nesvjesno, pa mi ujutro poželiš dobro jutro i kažeš da si tu zaposve? Šta ako poželim da uvijek ostanemo zajedno, da uvijek budem svjestan i prisutan?
Kakav je to grozan grijeh, biti to što jesi, otkriven sam sebi. Kakav je to zločin, skinuti sa sebe tuđe priče, otrgnuti se magnetnim poljima preko kojih te i bez riječi, pogledom, tjeraju da budeš njima po ćejfu. Kako je tužno kada ti koncima dižu ruke i noge i okreću glavu, i trepćeš kada oni kažu, jer tako piše u scenariju. Jer te strah.
Mržnja, strah, neznanje. Aceton. A ovaj svjesni život, ove čiste kapi vode, te vraćaju iz mrtvih. Polako, uz grčeve, rađamo se i ja i ti ponovo. Polako, uz poneki trzaj tijela koje još nije u stanju da svijesti ispriča kroz šta je upravo prošlo – smirujemo se. Slobodni, i takvi kakvi jesmo. Jedno. Kompletan. Normalan. Takav. I ležim tako, čini mi se prošle su godine. A onaj sat još vergla svoje. Rođen otvorenih očiju, i dišem.
Hej, moram ti nešto reći. Ovaj grad koji tu svjetluca oko nas pun briga i ljepote – taj grad je i naš. Da. Zaboravio si, kao i ja. Ali tu je. I ja sam tu. I ti si tu, svijesti moja naviknuta na skrivanje. Izađi da te malo sunce obiđe. Sutra te vodim u šetnju, pored mostova na kojima smo svojim mrtvima ostavljali poruke da ih nismo zaboravili, pored podivljalih ruža gdje smo našli sebi slične. Sutra te vodim da dišeš, da vidiš, da čuješ, i osjetiš ovaj uvijeni, ispucali beton pod nogama. Tu si rođen. Sjećaš se?
Izvor: Transsgression
