Da li smo od rođenja to što jesmo? Ja mislim i da jesmo i da nismo. Gledao sam nedavno neke biljke koje su započele svoj život u tami, ispod cigle. Bile su bijele i savijene, duhovi od biljaka. Ali nakon nekoliko dana na suncu, postale su zelene i uspravne. Otvorile su listove, nastavile su sa životom kako treba. Te biljke su jednostavno postale ono što im je u prirodi da postanu, ali što ipak nisu mogle postati bez sunca.
Mi koji smo rasli sputani, bez mogućnosti da budemo to što jesmo, često moramo proći kroz period u kojem se navikavamo da budemo to što nam je u prirodi da budemo. Tranzicija, kao i svaki drugi izlazak iz sjene, ne čini da postanemo nešto što nam nije u prirodi. Ona samo to što jesmo čini vidljivim, pomaže mu da se ispolji. Za to je daleko najvažniji uslov prihvatanje samog/e sebe. To je ono što nam omogućuje da se razvijemo i postanemo vidljivi u svojoj slobodnoj formi. Ali ništa se ne može desiti preko noći, zato se naoružaj strpljenjem.
Možda ćeš hiljadu puta iznenaditi sam/u sebe. Možda ćeš naići na neke stvari koje ti se neće svidjeti, kao kada osjetiš da tvoja priroda ne odgovara standardima koje si ponio/la iz nekog prošlog života. Ili, desiće se da oni čije odobravanje i prihvatanje možda najviše želiš ne prihvataju tvoju verziju onoga što vas povezuje. A nekada sami sebe svedemo na jednostavne riječi da bismo u drugima manje budili strah od nepoznatog. U takvim situacijama ponekad tražimo sigurnost u strogim definicijama. Ali ti si živo biće. U tvojoj prirodi je da rasteš i da se mijenjaš, i da ne možeš živjeti u rječniku.
Kad smo već kod riječi, postoje riječi koje nas koče i ubijaju u pojam, i one koje nam otvaraju nove prolaze. Savjetujem ti da odmah izbaciš riječ “pravi/a/o” iz svog rječnika. Koja je “prava” boja duge? Usput izbaci i sva poređenja sa drugima, sve što tvoj svemir želi mjeriti dimenzijama nečijeg tuđeg. Napravi mjesta za one riječi koje ti otvaraju srce, koje šalju seizmičke talase kroz tvoje cijelo biće jer dotiču onu tvoju najdublju istinu. To su riječi koje ti daju prostora da budeš.
I ne dozvoli drugima da te definišu, da pričaju tvoju priču. Drugi će htjeti da od tebe stvore narativ po svojim mjerama, da te lakše progutaju i svare. Ili, u onom gorem slučaju, da te sažvaču i ispljunu. Zato nađi svoj glas. Jer kada prihvatiš sebe i znaš sebe, može cijeli svijet reći Nisi!, ti opet jesi. Ti postojiš, i kada drugi odbijaju ili ne mogu da te vide.
Naravno, svi mi želimo da budemo vidljivi i prihvaćeni. Ali moraš biti spreman/a na mogućnost da to priznanje možda nećeš nikada dobiti od većine ljudi. Neki su previše lijeni da preispitaju svoje stavove o rodu ili seksualnoj orijentaciji, drugi ne žele iz bezbroj drugih razloga. Pa šta? Samim prihvatanjem sebe otvaraš vrata onima koji će te zaista prihvatiti. A njih je puno više nego što si svjestan/na. Ovaj svijet je i tvoj. Ovaj svijet je i naš. Postojimo pod istim suncem, i u istoj tami kao i svi drugi.
Zato kada kreneš na put svoje tranzicije, bila ona samo društvena ili i fizička, kreni na taj put sa strpljenjem i ljubavlju prema sebi. Položi sebi zakletvu da ćeš biti ti i samo ti, bez obzira na to šta iko kaže – uključujući i tvoje vlastite strahove.
Kreni na taj put pod svojom zastavom.
