Otkako sam svjesna stvarnosti oko sebe, shvatila sam, zaista, nimalo bezazleno, da moje mjesto nikada neće biti jednako relevantno i prihvaćeno kao ono mjesto mojih komšija i najboljih prijatelja.
Zašto? Ponajprije, zato jer sam jednostavno znala i uviđala da su oni mahom dječaci, i time su bitnije pojave za budućnost ove mahale, grada, države, svijeta. Tako kažu roditelji, tako kažu komšije, tako kažu svi, ali to se, uostalom, i prešućeno podrazumijeva u našim malim sredinama, mahalama, haustorima i domovima.
PIŠE: Nikolina Todorović
Još kao dijete, velim, u meni se sve bunilo protiv toga i žarko sam željela sa nekim podijeliti svoje mišljenje, naći u svemu tome istomišljenike ili, naposljetku, čuti da bilo ko iz moje blizine osmišlja neku alternativu. Umjesto toga, ja sam o svemu tome promišljala u tišini. Možda bi se i saznalo mišljenje jednog djeteta, mene, da je neko imao sličnu svijest i znao kako pristupiti, ispitati, odgovoriti i razgovarati sa djetetom. Jer dijete je prepuno svijesti, ideja i slika, koje nikada neće biti objašnjene.
Ja sam se potiho uvijek borila protiv te slike svijesti. Možda nisam bila ni svjesna da je ono što ja radim revolt. Da se svakoga dana borim, a da mi je oruđe moja hrabrost i ženskost.
Da, borila sam se potiho.
Dok jednog dana sve to nije preraslo u glasno, razumno i jasno artikulisanje i borbu. A onda, na mahove, znalo je postati i preglasno, agresivno, nezadrživo i intenzivno.
Otvarala sam se i otvarala, dok naposljetku sve nije postalo javno i pristupačno na jedan malo uporniji klik na internetu.
Govorila sam, pisala, pisala, pisala – sve dok jednog dana nisam objavila sebe samu. Cijelu. I, što je još važnije, jednog dana sam osvojila najvažniju nagradu na našim prostorima, i to na jubilarnih pedeset godina te nagrade i manifestacije. Onda sam jednog dana, dobila potvrdu. Potvrdu bivanja pjesnikinjom. Zamislite, potvrda! U jednom kanonskom patrijarhalnom i heteronormativnom svijetu pjesništva, potvrda.
Da, priželjkivala sam to. Da, znala sam posljedice. Da, znala sam šta me čeka. Jer to jeste moja potvrda, to je potvrda svega onoga što radim i pišem sve ove godine. To je potvrda svih onih glasova koji me progone, svih onih glasova koji nisu znali, mogli, progovoriti. Ali to je ujedno i zbir svega onoga što ja nikada nisam smjela priznati na glas. U toj knjizi sam prava ja – sa svojim manama, slabostima, svojom seksualnošću i emotivnim prelomima. Učinila sam samu sebe ranjivom.
***
U procesu nastajanja, moja zbirka pjesama nosila je naziv Samospaljenja. Nakon nekog vremena zbirka se mijenjala, mijenjale su se pjesme, i napose promijenio se i sam naziv zbirke.
Oštrilo se, brusilo, čistilo, peglalo, ranjavalo, otkopavalo, prekopavalo, bunilo se, plakalo, smijalo, umiralo, ozdravljalo, gorjelo… Sve se to dešavalo u mojoj knjizi, i sve se to dešavalo u meni.
Premda su samospaljenja ostala tek zaboravljeni naziv jedne zbirke, tek uspomena na to kako sam nekada znala sa društvom nazdravljati za zbirku i nazdravljati za samospaljenja, u meni je ipak sve ove godine tinjao blagi požar.
Mislila sam da su se ugasile sve vatre u meni. Ali nisu, kao što rekoh, tinjalo je. Svaki neuspjeh ih je rasplamsavao, zapravo. Svaka nepravda ih je rasplamsavala, svako ignorisanje vlastitog identiteta, ušutkavanje sebe, sve nesreće, sve borbe kroz koje sam svakodnevno morala prolaziti usamljeno.
Znala sam od malena: ja gorim. Iz mene nikada neće nestati žara. Treba tako malo, jedva primjetnog lelujanja, i eto ga ponovo – strahovitog plamena u meni.
Nisam se dala ugasiti. A gasili su me. Bila sam buntovnica, ali kod nas se bunt i buntovništvo uvijek gledaju i shvataju na negativan način. Nisam dala da se ušutkam. Bila sam i vrijeđana, i bilo mi je prijećeno, bila sam i premlaćivana. Jer nisam šutila, jer sam gorjela. I hrabro sam se istinom unosila ljudima u lice. A oni bi potom od mene okretali glavu. I nisam se dala poniziti.
Jedne večeri, nakon svih mojih bolesti, dijagnoza, slabog tijela, teške depresije, otkrivanja i objavljivanja same sebe, pokušala sam objasniti ko sam ja to zaista.
Došla sam tražiti podršku i razumijevanje od moje majke.
Pokušala sam bezbroj puta, ali bilo bi bezuspješno i obezvrijeđeno, i dobila bih neviđene vrste uvreda i riječi. Pokušala sam i taj, zadnji put, objasniti svoj identitet, svoj trud, svoju ljubav, svoje potrebe, svoje strahove, svoje slabosti, svoje postojanje.
Pokušala sam jednom objasniti da su svi ti silni stresovi koje godinama preživljavam prethodili i tome da se razbolim. I da uistinu ne mogu više živjeti ovakvim životom.
Te noći nisam dobila nikakav odgovor. Ni uvredu, ni ružnu riječ, ni smijeh, ništa. A to je bilo ono najgore što sam mogla dobiti nakon svih ovih godina.
Tada sam uzela svoju knjigu poezije koja je stajala potpisana, zabačena i zatrpana u ladici među gomilom nepotrebnih stvari, izrovila, otvorila je, pogledala svoju posvetu u kojoj je između ostalog pisalo Hvala na podršci… i u tom trenutku sam planula.
U tom trenutku sam se prelomila zauvijek. Rekla sam da me ne poznaje i da me nikad nije htjela upoznati i pokušati shvatiti kroz šta ja to prolazim svaki dan, naročito kada moram dolaziti i odlaziti od kuće sa lažima na usnama, ili još gore – sa šutnjom, od koje itekako nastaju bolesti i tuge. Rekla sam joj da ću spaliti knjigu, jer niko nije dostojan mojih riječi, niko ko me ne želi upoznati. Nije to mogao biti nezreo čin, niti luđački.
Taj čin je bio odraz mojih borbi, gubitka. Odraz nepotpunih pobjeda.
Tu noć sam spalila sebe.
Spalila sam vlastitu knjigu. Gledala sam kako gorimo: moje pjesme i ja.
Tu noć su se, napokon, dogodila moja konačna samospaljenja.
I tu noć sam shvatila, sve ove godine su mi trebala ta samospaljenja, da bih se iznova rodila.
Ustala sam iz dubine svog bola, bezbrižna kao novorođenče.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
