“U Iranu nema homoseksualaca kao u vašoj zemlji”, izjavio je bivši predsjednik Irana Mahmud Ahmadinedžad kad je u septembru 2007. gostovao na sveučilištu Columbia. Tu je, sad već slavnu izjavu, preuzela mlada švicarska umjetnica Laurence Rasti za naslov svoje serije fotografija iranskih gej izbjeglica u Turskoj.
Budući da im u vlastitoj zemlji prijeti smrtna kazna, velik broj iranske LGBT mladeži otišao je u potragu za novim životom.
Laurence Rasti, čiji su roditelji Iranci (rođena je 1990. u Ženevi), otišla je u turski grad Denizli u kojem je susrela stotine gej izbjeglica. Upravo zbog svog “hibridnog porijekla” krenula je u istraživanje kulturalnih razlika između zemlje iz koje je potekla i zemlje u kojoj stanuje. Fotografska serija upravo se našla u selekciji festivala Circulations koji se trenutno odvija u umjetničkom centru Centquatre u Parizu.
Kako tvrdi umjetnica, pred homoseksualnom populacijom u Iranu stoje tek dvije opcije. Budući da je homoseksualnost ne samo ilegalna, već i kažnjiva smrću, mogu ili pobjeći ili se odlučiti eventualno na promjenu spola (transeksualnost se, za zakonskog stajališta, tolerira, no klasificirana je kao bolest).
Tragične sudbine stotina izbjeglica bez prava na rad
Preko međunarodnih nevladinih organizacija saznala je da su u gradu Denizli privremeno smještene stotine izbjeglica iz Irana, homoseksualaca, te da upravo tamo čekaju tranzit prema zapadnim zemljama. Neki od njih dobili su vize za Kanadu i SAD, dok ostali tek čekaju azil. No proces dobivanja vize je iznimno dug i složen, te ponekad traje i do dvije godine.
Na intervjuima se “provjerava” njihova spolna orijentacija, tačnije za one koji traže azil jer im je život na temelju homoseksualnosti ugrožen u matičnoj zemlji. Do Turske im je relativno jednostavno doći jer im nije potrebna viza, no tamo nemaju pravo na rad te mnogi rade ilegalno u tekstilnoj industriji.
Kako jasno pokazuju njezine fotografije, s nekima od njih Laurence Rasti ostvarila je odnos povjerenja te su pozirali frontalno, dok su se mnogi (iz očitih razloga) odlučili na prekrivanje lica.
U kontekstu važećih zakonskih propisa u Iranu, serija fotografija svakako ima jak politički naboj, no autorica tvrdi da nije krenula s namjerom stvaranja dokumentarnog djela, već da je individualno pristupala svakom slučaju. U seriji tako pronalazimo gradske pejzaže, parove, muške i ženske, u prirodi, trenucima intimnosti ili u mizansceni bračne zajednice. Poštovala je njihovu odluku o skrivanju lica, a upravo ta njihova gesta pokazuje, tvrdi Rasti, koliko im je (zasad) teško osvojiti vlastiti prostor identiteta.
U konačnici, radi se o svjedočanstvu jedne manjinske zajednice čija je budućnost i dalje jako neizvjesna, a u tom pogledu njezin rad ima univerzalan doseg.
Izvor: CroL
Foto: Laurence Rasti
